Hrvati

Bosanskohercegovački kardinal Vinko Puljić održat će u sarajevskoj katedrali, kako je sam rekao, „svetu misu za nevine žrtve“. Njegove „nevine žrtve“ su svi koji su nastradali na Bleiburgu. Ima li ikoga na ovim prostorima tko nije čuo za „bleiburške žrtve“? Svi smo čuli, znamo tko su.

Ne, ne i ne! Ne mogu vjerovati. Čitav svijet davi korona, milijuni ljudi ostaju bez posla, na stotine tisuća nesretnika umire, Hrvatska je na rubu smrti, na jesen će sigurno umrijeti u jezivim mukama, a „mi“, preciznije vlast, još preciznije, premijer Plenković, hrabro stupa u mračnu, neslavnu, prljavu hrvatsku prošlost.

Živim na adresi iz naslova. Uličica je uska, nepregledna i dvosmjerna. Nema teorije da se mimoiđu dva vozila jer su na njoj uvijek parkirani automobili. Pa ipak, s vremena na vrijeme, vidim kako mojom ulicom juri neki opušteni luđak ili luđakinja. Ljeti čujem i motoriste kako glasno objavljuju svima koji ih moraju čuti, luđak na motoru, spašavaj se tko može. Neki ambiciozni voze na dva kotača.

Što bih mogla učiniti da u sebi ubijem smrtni strah? Nazvati nekoga iz Grada pa ga pitati kako je moguće da je seoski put dvosmjerna cesta? Znam u kakvoj zemlji živim pa nisam nikoga zvala, neću ni zvati. Jebe se gradskim očevima i majkama u kakvom su stanju gradska gubilišta.

Danas u Hrvatskoj na desetke tisuća ljudi umire od gladi, nikome ne pada na pamet da napiše ili kaže da ih ubija Plenković. Plenković? Što Plenković ima s masakrom među hrvatskim umirovljenicima i ne samo njima? Što Plenković ima s masakrom jadničaka koji u Hrvatskoj voze kombije na određeno vrijeme, sjede za kasama marketa, čiste kuće na crno? Što Plenković ima s ubijanjem konobara i konobarica, frizerki koje zapošljavaju samo sebe, a kad plate najam i poreze ne ostaje im ni za kruh?

Gledam Rumunje na cesti, jedino su oni u Evropi siromašniji od nas, i pitam se zašto ja živim u ovom sranju od zemlje. Već dvadeset i pet godina ista ekipa, jebeš predznak, gura nekoliko milijuna ljudi prema provaliji, a baš nikome ne pada na pamet da tu ekipu spali.

Premijer i potpredsjednik Sabora, jedan anemičan, drugi poluslijep, zato nisu bili u vojsci što ne znači da ne vole rat, svakoga nam dana nameću druge teme koje život znače. Ovih dana će “otvoriti arhive” i svatko od nas će smjeti i moći saznati što je Dolanc govorio sedamdeset i pete. I ostali dolanci. Jebote! Koji će to biti orgazam kad milijun radoznalih Hrvata krene prema “Arhivu” da bi čim prije nešto doznali o mračnoj prošlosti sjajne zemlje.

Hrvati su tužili Srbe zbog genocida. Srbi su tužili Hrvate zbog genocida. A što je to genocid? To je kad hrvatske matere koje su u Domovinskom ratu izgubile svoje najdraže danas u Dnevniku Hrvatske televizije prebiru krunicu i plaču. To je kad srpske matere plaču jer su u istom ratu izgubile svoje najdraže. To je kad muslimanske matere plaču jer su u istom ratu izgubile svoje najdraže. To je… Genocid je kad matere plaču nad nađenim ili izgubljenim leševima svoje djece i svojih muževa.

Sjećam se devedesetih. Radila sam na Hrvatskom radiju u Rijeci, u svojoj emisiji “S primorske poneštrice” uvrijedila sam Tuđmanovu lentu i dobila otkaz. Nitko od kolega iz redakcije nije stao na moju stranu jer je Tuđmanova lenta bila Hrvatska a sve što je Njega, Njegovu politiku i krpu koja mu je prekrivala trbuh stavljalo pod upitnik bilo je proglašavano “četnikom”, ako je bilo muško. “Četnikušom” ili “jugoslavenskom kurvom”, ako je bilo žensko.

Čudim se “Srbima” koji u Hagu dokazuju “genocidnost” “Hrvata” u proteklom ratu citirajući što je devedeset i prve govorio Dolenčić. Za neznalice, Dolenčić je hrvatski kazališni režiser spreman da za lovu govori i režira ono što mu gospodar naredi. Vrijeme je da “Srbi” promijene advokate koji misle hrvatsku “genocidnost” dokazati citirajući marginalnog lika.

Genocid? To je kad jedan narod na pravdi boga odluči drugi zbrisati sa lica zemlje, preseliti, pobiti… Ukratko, ponašati se tipično ljudski prema ljudima koje držiš slabijima. U ratu koji je iza nas to su Srbi radili nama. Napali nas, ubijali, granatirali, zatirali nam rod i porod. Zato smo mi Hrvati Srbe tužili Hagu zbog genocida.

Voljela bih da negdje postoji knjižica, pedesetak stranica, mali smo narod, u kojoj bi pisalo tko su hrvati. Za sve one koji žive u ovoj zemlji a ništa ne znaju o hrvatima. Hrvati su bića koja su se u svojoj povijesti uvijek najugodnije osjećala u moćnoj tuđoj guzici. Austrijskoj, talijanskoj, mađarskoj, njemačkoj, američkoj a posebno u EU guzičetini. Bar tako govore. Iz jugoslavenske su izašli razarajući joj hemoroide i najzad postali “svoj na svome”.

Iz Nice mi je pisao gospodin Dragan Rakić, nadam se da zaista postoji, koji pita sebe i mene zašto se toliko mrze Srbi i Hrvati. Hrvati i dvadeset i nešto godina nakon rata prijete kako će posaditi vrbe a Srbi traže salate da bi uz nju mogli jesti zaklane Hrvate.