Genocid

Nema na svijetu normalnog čovjeka, u njih ne možemo ubrojiti političare, koji nije zgrožen zločinima cionista u Gazi.

U Španiji su danas ljudi u 138 gradova prosvjedovali protiv genocida u Gazi. Građani diljem svijeta zgroženi su zločinima Židova. Židova? Moni Ovadia, prepisujem iz “Novosti”, poznati židovski pjesnik, moli sve koji pišu o masakru u Gazi da zločince ne nazivaju Židovima nego “cionistima”. U pravu je. Nisu svi Židovi zločinci, ima među njima i ljudskih bića ali njihov glas ne dopire daleko.

Kad god se obilježavaju veliki dani hrvatske povijesti meni se okreće želudac. Ne mogu više gledati kosti “mojih” ili “njihovih” predaka. Jednom godišnje mediji mi u oči tresnu fotke izbezumljene djece koja su nestala u Jasenovcu. Preživjeli se još sjećaju kako su gledali ubijanje majke, brata, sestre. Noću, u devedesetoj, urlaju od užasa. A prošlo je milijun godina.

Za koji dan gledat ćemo i slušati žrtve koje su preživjele Bleiburg. Opet plač, strava, politički analitičari, usporedbe. Koja je hrpa kostiju veća? Ona u Bleiburgu ili ona u Jasenovcu? A koja hrpa o “Hrvatima” ljepše poruke šalje? U Jasenovcu smo “mi” bili koljači. U Bleiburgu su zločinci bili “oni”. Jesmo li jedan jedan? Kosti, kosti, kosti, kosti…

Hrvati su tužili Srbe zbog genocida. Srbi su tužili Hrvate zbog genocida. A što je to genocid? To je kad hrvatske matere koje su u Domovinskom ratu izgubile svoje najdraže danas u Dnevniku Hrvatske televizije prebiru krunicu i plaču. To je kad srpske matere plaču jer su u istom ratu izgubile svoje najdraže. To je kad muslimanske matere plaču jer su u istom ratu izgubile svoje najdraže. To je… Genocid je kad matere plaču nad nađenim ili izgubljenim leševima svoje djece i svojih muževa.

Živimo u zemlji u kojoj je bešćutna, korumpirana, zločinačka, prodana vlast u nama građanima Hrvatske ubila sve ljudsko. Postali smo bešćutni poput naših političara kojima nikad dosta love i moći. Bešćutni poput tajkuna koji preko leševa nemoćnika ulaze u svoje dvorce da bi tamo krvavim rukama milovali glave svoje unučadi. Zlikovci koji su poklonili Hrvatsku zlikovcima zaklonili su nam oči prljavom krpom, začepili su nam usta smrdljivom štracom. Ne vidimo. Ne čujemo. Nijemi smo.

Svi mi koji baš nikakve veze nismo imali sa precima koji su za vrijeme NDH pušili Hilteru, ubijali Židove, Srbe, Cigane i sve krivomisleće u koncentracijskim logorima opakijim od onih u Njemačkoj stidimo se naše prošlosti ali je ne možemo izbrisati. Neki naši očevi služili su se specijalnim noževima kojima su ljudima rezali vratove. NDH je bila jedina zemlja u kojoj je postojao koncentracijski logor za djecu.

Čudim se “Srbima” koji u Hagu dokazuju “genocidnost” “Hrvata” u proteklom ratu citirajući što je devedeset i prve govorio Dolenčić. Za neznalice, Dolenčić je hrvatski kazališni režiser spreman da za lovu govori i režira ono što mu gospodar naredi. Vrijeme je da “Srbi” promijene advokate koji misle hrvatsku “genocidnost” dokazati citirajući marginalnog lika.

Genocid? To je kad jedan narod na pravdi boga odluči drugi zbrisati sa lica zemlje, preseliti, pobiti… Ukratko, ponašati se tipično ljudski prema ljudima koje držiš slabijima. U ratu koji je iza nas to su Srbi radili nama. Napali nas, ubijali, granatirali, zatirali nam rod i porod. Zato smo mi Hrvati Srbe tužili Hagu zbog genocida.