Gadafi

Jedina sam osoba u Hrvatskoj koja nije iz minute u minute pratila naš ulazak u Evropsku uniju. Zbog toga sam u razgovoru sa znancima i prijateljima imala velikih problema. Poput papige u punoj snazi ponavljala sam isti tekst:“Ne, nisam vidjela kako je bila obučena Pusićka! Ne, ne znam koliko veliku guzicu ima Pusićka. Prvi put čujem da je izgledala kao slonica u baletnoj haljinici. Ne, pojma nemam da Milanovićka ima dobre noge. Ne, ne znam gdje se u Zagrebu depilira Milanovićka. Ni Kosoricu nisam gledala, nemam pojma što je stavila na vrat, nije me briga da li bi Josipovićka morala skinuti koje kilo.”

Ima Boga. Najzad je nakon šezdeset i šest godina uhićen hrvatski ratni zločinac Josip Boljkovac (91). Uhitila ga je dobro naoružana postrojba hrvatskih specijalaca, neki su imali i maske na glavi da ih mnogobrojna rodbina ratnog zločinca J.B. (91) ne bi u svim emisijama Hrvatske teve prepoznala pa ih kasnije pobila.

Moćnici nikako da shvate da i oni imaju vijek trajanja. Da je Gadafi sa Amerima bio kooperativniji, da im je bez frke poklonio naftu, ionako je imao love za stotinu života, danas njegova rasturena lubanja ne bi krasila sve svjetske ekrane.

U Hrvatskoj nikad nije dosadno. Svi naši mediji uvijek istovremeno razvlače jednu žvaku.  Sudeći po njim mi smo još u opakom ratu sa mrskim nam četnicima. Jadnoga nam Šeksa optužuju da je ratni zločinac, Bog i Hrvati su svjedoci da on to nije.

Libija će ovih dana konačno postati normalna zemlja. “Pobunjenici”, nitko nam još nije rekao tko su oni, ušli su u Tripoli pa će napaćeni libijski narod osloboditi dugogodišnjeg terora njhovog vođe Gadafija. “Pobunjenicima” su u ime širenja prava na častan život u demokraciji i slobodi pomogle Amerika i Francuska, možda i neki drugi ali mi ne padaju na pamet.

Pred neki mi se dan učinilo kako su Ameri odustali od “obrane civila”  koji su se digli protiv Gadafija naoružani tenkovima. Nadala sam se da su američki političari koji su većinu svojih građana pretvorili u siročiće bez krova nad glavom, zdrastvenog osiguranja, mirovina i posla, odlučili prisiliti multinacionalke da malo olabave i dozvole da američko roblje dođe do daha.

Bila sam sigurna da ću umrijeti a ovo neću doživjeti. O Gadafiju govorim. Sve je bilo tako predvidljivo. Libijski borci za slobodu, naoružani do zuba, odlučili su svrgnuti diktatora koji im krv pije jedno sto godina i konačno živjeti u slobodnoj zemlji.