Franjo Tuđman

Prije mjesec dana sjedila sam s njim u kavani hotela Park u Splitu. Novinar u mirovini koji nikome nije bio potreban gutao je čaj od mente a ja kavu bez kofeina. Vršnjaci u penziji. Pili smo iste lijekove. Nismo komentirali njegov odlazak iz lista za koji je pisao. Otišao je kao da ga nikad nije bilo. Bez oproštajne fešte. Njegovi vjerni čitatelji pojma nisu imali da čitaju njegov posljednji tekst. Pogodilo ga je to ali je bio sretan, baš sretan što je bez divovske borbe dobio otpremninu tešku četrdesetak tisuća kuna.

Kad će više naši mediji ostaviti Tuđmana da počiva u miru? Nikako da se dogovore da li je Ćaća tata svih Hrvata ili ratni zločinac. Da li je Hrvatska izvršila agresiju na Beha? Neki veliju da je, neki da nije. Koga briga. Prošlo je dugih dvadeset godina, Hrvatska je u međuvremenu ušla u NATO tako da je i unatrag dobila licencu za ubijanje.

 Hrvatska teve uporno se trudi da od ubojice Tuđmana napravi heroja preko leša Šprajca urednika Dnevnika Hrvatske teve. Hoće li Tuđman biti manji ubojica vukovarskih civila ako nekakav Miočić, v.d. urednik Informativnog programa i još nekakviji glavni urednik Hateve-a Kovačević ulože nadljudske napore da ubiju istinu o Vukovaru?

Jednom sam otišla na glasanje. I zaista, Račan je svrgnuo Tuđmana. Prijatelji i ja veselili smo se do jutra i jedni drugima pokazivali V. A onda me prošla volja. Račan nije učinio ono što sam ja od njega očekivala. Hadezeovski kriminalci ostali su na slobodi a stale su se kotiti Račanove lopine.