Moj poljski prevoditelj Gregor ispričao mi je fenomenalnu anegdotu. On i žena iznenada su dobili dvije karte za kazališnu predstavu koju su svakako željeli vidjeti. Imali su malog sina, njihova teta čuvarica je srećom bila doma. Zatražili su od nje da uskoči.
Dan pobjede nad fašizmom proslavit će se devetog svibnja jer je toga dana 1945. godine nacistička Njemačka potpisala kapitulaciju u Drugom svjetskom ratu. I tako je, zaboravila sam potezom čijeg zločinačkog pera, fašizmu odzvonilo.
Evropa postaje dosadna. Na ekranima, na portalima, u novinama, stalno iste fotke. Mrtvi leže na cesti, preživjeli histerično urlaju u kameru, vozači kamiona-bombi pogođeni u glavu odnešeni nekamo, vođe evropskih zemalja mole u nekoj crkvi za duše nevinih, uvijek direktan prijenos, hrpe cvijeća na mjestu zločina ili “zločina”, kako tko na sve to gleda.
“Dan ludila” je moj najdraži film. Michaelu Douglasu jednog bezveznog dana na putu do posla pukne film pa krene bejzbol palicom razvaljivati glave svih koji mu stanu na put. Da dan ludila? Dan? Samo jedan dan? U Hrvatskoj ne postoji dan ludila.
Redovito čitam fenomenalnu Jasminu Popović u odličnom Forumu, najboljem hrvatskom tjedniku. Njena je teza, evropski krupni kapital uhvatio je radnike za gušu, oni stoga pale sve pred sobom. Život u Evropi postao je noćna mora.
Ponekad, kad pročitam tekst nekog od naših velikih hrvatskih pera ne znam da li bih se smijala ili plakala. Piše tako ovih dana jedno Pero u Novom listu, “ministrica vanjskih poslova i europskih integracija Vesna Pusić ponudila je u subotu pomoć Hrvatske izbjeglicama iz Sirije.”
