Božić

Vjerujete u Djevicu Mariju?

Vjerujete.

Vjerujete da je Djevica ostala trudna s Duhom Svetim?

Vjerujete.

Vjerujete da je njezin zaručnik Josip opušteno prihvatio trudnoću svoje drage i nakon toga je oženio?

Vjerujete.

Sigurni ste da magarac može zamijeniti centralno grijanje i tako zaštiti Isusa od upale pluća?

Sigurni ste.

Vjerujete u dobre namjere ona tri kralja iako ste na Netflixu gledali Krunu, a čuli ste i za Henrika Osmog?

Po vama, kraljevi su dobrice koje darove donose.

Sigurni ste da će Djevica večeras opet roditi?

Može li se u vrijeme korone reći da se ljudi dijele na osuđene na smrt i one druge ili je korona među nama izbrisala razlike? Nismo jednaki. Nije isto voziti bicikl i raznositi hranu od vrata do vrata, nije isto provoditi dane i noći u pretrpanim bolnicama i pokušati iz kandža smrti iščupati nekog jadnika ili biti moćnik na vlasti.

Oni gore imaju milijune eura na računima, nekoliko stanova, vila, nije njima problem održavati distancu. Imaju i svoje liječnike koji će, kad vide njihov broj na ekranu, uvijek dignuti slušalicu. Kad svi kreveti i svi respiratori u Hrvatskoj budu nedostižni nama i našima, na njih će, ako se ipak dogodi čudo pa se razbole, čekati slobodan krevet. Oni ne moraju plaćati test kad „nemaju simptome“, oni ne strahuju da će crknuti od gladi i korone onako kako će crkavati i krepati obrtnici, umirovljenici, umjetnici, nezaposleni, ovršeni, opljačkani.

Nije lako biti slavan i moćan poput mene. Imam najčitaniji blog na Balkanu pa je logično da mi se čak i u ove svete dane obraćaju kojekakvi bolesnici da bi me opteretili nevjerojatnim pričama. Kao da ja nisam i majka i baka i kao da preda mnom nije Sveta noć u kojoj ću gledati u mobitel. Na njegovom ekranu je snimka razreda u koji ide moj unuk Krešo. Nitko od nas nije vjernik, Crkva nema nikakve veze sa školom u koju mali ide pa ipak, zlato moje, iz svega glasa pjeva o kravici, slamici i štalici. Kako moj Krešo ima krasan glas…Anđeoski. ANĐEOSKI! I tako, gledam ja moje zlato maskirano u božićnu pahuljicu. “Kravicaaaaa, travicaaaaa, štalicaaaaaaaaa…” A onda dobih gadan mail koji je iz mene izbacio i sreću i ganuće.

Jučer sam provela dan šećući centrom svoga grada. Na uličicama su djeca pila vruću čokoladu, vesele ekipe šampanjac, kuhano vino… Pjesma na svakom uglu. U zraku miris bakalara. Vlasnici kafića častili su svoje goste. Ulicama su hodali nasmijani ljudi. Isus je taj koji je Rijeku pretvorio u otok sretnih ljudi? Nikome od nas to nije bilo bitno. Mi smo u onima oko sebe prepoznali prijatelje po muci. I vjernici i nevjernici skupa su slavili vjeru da će možda iduće godine biti bolje.

Predbožićni dani oduvijek su u meni budili ubilački bijes. Horde ljudi bauljaju bespućima trgovačkih lanaca a uši im siluju džinglbelsovi. Plišanci otvaraju ustašca iz kojih dopire mrska glazba, plastični jelenovi u natprirodnoj veličini sa crvenom kapom na glavi džingbeliraju mičući ogromne rogove u ritmu muzike za bijes.

Danas se riječkim Korzom vuklo nekoliko kolona, zaštitari su budno pazili da se čekači na porciju ribica međusobno ne pobiju. Nisu se ni gurali, ni mlatili, ni vikali jedni na druge. Koračali su polako i pristojno prema onima koji će im udijeliti ručak u plastičnoj posudi.

Čučim tamo među onih 0,000006 promila građanki i građana Hrvatske koji ne vjeruju u Boga i pojma nemaju što se zaista dogodilo ovih dana pred nekoliko tisuća godina.

Predbožićni dani u katoličkim su zemljama sezona krastavaca. Mediji su očajni. Treba širiti mir i dobro, objavljivati intervjue sa kopačima po kontejnerima i ocem koji ima jedanaestoro dječice. Svi, i mama, žive u dvadeset i šest kvadrata, imaju božićno drvce, vjeruju u Boga i još mole igračke, bilježnice, toplu odjeću i nekoga tko bi im salonitke na krovu zamijenio crijepom.