Zločin

Otkad živim u ratu, jesam li ikad živjela u miru, pitam se postoji li individualna ili ipak samo kolektivna krivica.

Ovih dana na svim portalima pratimo sapunicu iz života. U glavnoj je ulozi žena koja je ostala bez muža bogataša. Nažalost, na ovim “našim” prostorima pravde nema pa postoji velika vjerojatnost da će jadna ili “jadna” žena ostati bez onoga što misli da joj pripada.

U posljednje vrijeme stalno čitam o silovanim ženama i paklu kroz koga prolaze i iz koga nikad nisu izašle.

Zašto je silovanje doživotna trauma? Sve silovane žene znaju odgovor na to, ali sve mi smo silovane, a ja odgovor na to ne znam. Zato jer sam neobrazovana? Ili sam bešćutna? Mrzim sebe? Ne mogu izaći iz doživotne traume pa vidjeti istinu?

Ljudski doživljaj definira društvo. Društvo „zna“ što je trauma, društvo „zna“ da je silovanje neizlječiva bol jer ono „ubija i dušu i tijelo“. Da li ženska duša zaista čuči u pički? Kad u žensko gnijezdo u kome čuči duša prodre stranac, on je istovremeno bomba koja razara i tijelo i dušu? Ono što je razoreno nikad se više neće spojiti, u maloj rupi dogodio se smak ženskog svijeta.

Kad sretneš prijatelja i pošalješ ga da gleda neki film, on uvijek pita, o čemu se u filmu radi?

Naša predsjednica je ovih dana u Njujorku rekla kako ne postoji “kolektivna krivnja”. Gospođa je željela naglasiti kako u BiH jesu neki Hrvati klali Muslimane, palili im kuće, ubijali dječicu, masakrirali ih u logorima, možda je neka od silovanih pa ubijenih malih Muslimanki sanjala da će trenirati klizanje na ledu… Gospođa je željela naglasiti da su to radili “neki” i “oni”, a nikako “mi” . General Praljak je u čitavoj priči bio posebno nevin, da nije bio posebno nevin ne bi ispio otrov.

Jučer sam gledala Frljićevu predstavu “Aleksandra Zec”. Očekivalo se da će to biti dešavanje “visokog rizika”. Ništa od toga. Pred Hrvatskim kulturnim domom stajalo je postrojeno desetak “dragovoljaca Domovinskog rata”. U rukama su držali oveće letke. Na njima smo mogli pročitati koliko je “naše djece” poginulo u ratu. Riječki “dragovoljci”, za razliku od nekih drugih, djelovali su siroto i nimalo agresivno. Mršavi, ispijeni, šutljivi, pokazivali su listove papira koje ljudi baš i nisu zagledavali. Frljić je na početku predstave pokazao veliko poštovanje prema “stožerima” svih tipova tako da je glumica u uvodu u predstavu urlajući rekla sve ono što bi rekao i najagresivniji vukovarski “stožeraš”. Jest to deranje odskakalo od tona ostatka predstave ali kad uzmemo u obzir koliko naši “stožeraši” znaju biti nervozni to i nije bio loš potez.

Prijatelj mi je posudio knjigu “Saturnovi prsteni”, Autor W.G. Sebald, izdavač Vuković & Runjić. Citirat ću vam jedan ulomak: “Članak iz vikend izdanja Independenta govori o takozvanim akcijama etničkog čišćenja što su ih prije pedeset godina u Bosni i Hercegovini proveli Hrvati u dogovoru s Nijemcima i Austrijancima počeo je opisom fotografije snimljene očito za uspomenu pripadnicima ustaških jedinica.

Mediji ne mogu stalno prodavati iste tople priče iz života jer ljudima koji čitaju i gledaju treba promjena. Više krvi, više krvi, više krvi. Više zločina, više eksplozija ali ne i ista lokacija. Koga briga što se dešava u Bagdadu. Oguglali smo. I Sirija je pomalo dosadna. O Libiji da se ne govori.

Nešto znam  o zatvorima, zločincima i njihovoj rodbini. Uvijek me čudilo kako majke, očevi i žene gotovo nikad ne dignu ruke od onih koji čame u zatvoru. Donose im čisto rublje, odnose prljavo. U Rijeci u repu, svatko ih može vidjeti, čekaju na cesti dok se ne otvore zatvorska vrata.

Prvi put u životu dogodilo mi se nešto što nikako ne kužim. Za jedan sam naš portal izjavila da mi je drago što je Gotovina pušten na slobodu i da on za mene nikad nije bio zločinac. Kad…