Žene, obitelj i odnosi

“Krešićuuu…”

“Šta?”

“Kako šta? I ne kaže se šta nego što. Drago mi je da te vidim.”

Ne razumijem vrijeme u kojem živim. Nerviraju me influencerice, pravilnije je napisati influenserice ali to zvuči uvredljivo zbog onoga seri u riječi.

“Alo, nona?”

“Alo! Što ti treba?”

“Bok, nona.”

“Dobar dan, Krešo. Baš mi je drago da te vidim. A tko je ova lijepa cura? Kako se zoveš?”

Naletjela sam na komentar jedne od mojih “obožavateljica”. Zamjerila mi je “lice bez bora” i to što sve činim da ne bih starjela “dostojanstveno”.

Ja sam u prizemlju, On je na katu. Kašlje poput vola koji želi nagovoriti mesara da mu zbog bolesti odloži udarac električnim maljem. Strašno je to slušati, a pomoći niotkuda.

Nazvao je nekoliko liječnika, ne može sjesti u auto, ja ne vozim, svi naši prijatelji su izgubili vozačke zbog starosti, djecu se ne usuđujemo zvati jer On možda nije na samrti pa da ne dolaze badave… Red jezivog kašlja, red zastrašujućeg hropca…

U petak u Beogradu kreće Noć knjige.

“Krešiću, konačno, zašto češće ne dolaziš?”

Užasnuta sam, ali ne i iznenađena.

Svaki put sebi kažem, kad kliknem na neku pizdariju, nećeš više. Uzalud. Portali su se izvještili u pravljenju budala od svojih već glupih čitatelja.