Godinu dana ljudi na Banovini žive poput Židova u nacističkoj Njemačkoj. Oni nisu ljudska bića, oni su smeće koje su Plenković i ekipa ostavili da trune u barakama, kontejnerima, štalama. Ubijaju ih hladnoća i vrućina i jeziv osjećaj da ni oni ni njihova djeca ni unuci nikad neće postati ljudi. Prezreni od svojih gospodara šute užasnuti sudbom kletom.
Pred sto godina Severina je snimila „film“ koji je pokojnu Jugoslaviju oživio preko noći. Izbrisane su sve granice u „Regionu“. Buljili smo u Severinu onako kako smo gledali Titov pogreb, bez teksta.
Kad bi netko Jugoslavenima koji to više nisu postavio pitanje što ih je najviše uzbudilo otkako „imamo“ te naše zemlje, nitko se ne bi sjetio velikih nastupa gospodina doktora Tuđmana, urlanja diplomiranog ekonomiste Miloševića, imena ostalih firera sam zaboravila.Severinin nastup neću zaboraviti. Žena je napravila veliki korak za sebe, još veći za žene. Pokazala se u punom sjaju. Prekrasno tijelo, čaroban osmijeh, entuzijazam, mladost…
Rijetko gledam televiziju, danas sam je slušala dok sam čistila terasu. Da, slušala. Gledanje naših vijesti je gubljenje vremena, slušanje može čovjeka zabaviti. Presađuješ cvijeće, vadiš zemlju iz vreće i usput saznaš što se dešava u Hrvatskoj.
Grupa divljaka je u Borovu Selu u pratnji policije urlala : “Ubi, ubi Srbina!“. Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno djelo „javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedjelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.
U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Dečki nemaju kune u džepu. Za pivu i sendvič urlat će što god naručiteljima padne na pamet. Tko su naručitelji nećemo saznati.
Plenkoviću, ajde, ako imaš malo mozga, ajde, ako imaju malo mozga tvoji savjetnici, spusti loptu na zemlju. O čemu se radi u ovom tvom odvratnom ratu sa vlasnikom kafića iz Rijeke koji je poručio da u njegovom kafiću hadezeovci nisu dobrodošli. Nema ljudi oko tebe koji kuže? Ja ću ti objasniti.
Vlasnik riječkog kafića moj je brat po tuzi, bijesu, nemoći, nesreći, depresiji, očaju. Plenkoviću, reći ću ti nešto o Hrvatskoj, širi dalje.
Umrla je Mira Furlan. Teško da je netko mogao pomisliti da će toliko lijepih riječi biti ispisano u spomen na „jednu od najvećih jugoslavenskih glumica“. Nisam poznavala Miru Furlan što nikako ne znači da se ne mogu opušteno pridružiti hordi ožalošćenih koji su joj ovih dana preko portala pisali srcedrapateljna pisma, ispričavali joj se iako bi uvijek naglasili da oni nisu bili „krivi“, ali, eto…
Tko je kriv što je Mira Furlan morala pobjeći devedeset i prve? Kakvo glupo pitanje. Kriva je „devedeset i prva“. Danas se sve toliko promijenilo, na bolje, naravno, zato su se pokojnici, preko delegata, ispričali i „Zagreb“ i „Hrvatska“. Žena koja je „one devedeset i prve“ jedva sačuvala živu glavu, ovih dana „odozgo“ može uživati u svijećama, lampionima, crvenim karanfilima i drugim maštovitim znakovima „hrvatskoga“ očaja koji srca naša zbog „velikog gubitka“ lomi.
Neki među vama pojma nemate kako je nastala Hrvatska jer se tada ili niste rodili ili ste bili mali. Sve ću vam ispričati, na brzinu, da vas ne zamaram.
Hrvatska je nekad bila dio Jugoslavije, a onda su neki drugovi, bivši Titovi vojnici i njihova djeca, odlučili da će svatko od njih oteti sebi komad Jugoslavije i sebi napraviti igralište. Nije im na umu bila samo igra, htjeli su i nešto zaraditi.
Uskoro će Božić. Hrvatski katolici, skraćeno 99,9% građana Hrvatske, slavit će Isusovo rođenje. Siroti On. Mnogi će u hrvatske crkve pohrliti po svoj komad korone bez obzira na mjere, apele, preklinjanja i hrpe leševa koje u vrećama čekaju da ih se pobaca u rupe.
Sjećam se one strašne epidemije velikih boginja u Jugoslaviji davne 1972. godine. U mračnoj Dolini Suza tada je živio oko dvadeset i jedan milijun stanovnika. Vlasti su proglasile izvanredno stanje, karantena se uvela za sve. Srećom, postojalo je cjepivo. Stanovništvo je cijepljeno za dvadesetak dana.
Može li se u vrijeme korone reći da se ljudi dijele na osuđene na smrt i one druge ili je korona među nama izbrisala razlike? Nismo jednaki. Nije isto voziti bicikl i raznositi hranu od vrata do vrata, nije isto provoditi dane i noći u pretrpanim bolnicama i pokušati iz kandža smrti iščupati nekog jadnika ili biti moćnik na vlasti.
Oni gore imaju milijune eura na računima, nekoliko stanova, vila, nije njima problem održavati distancu. Imaju i svoje liječnike koji će, kad vide njihov broj na ekranu, uvijek dignuti slušalicu. Kad svi kreveti i svi respiratori u Hrvatskoj budu nedostižni nama i našima, na njih će, ako se ipak dogodi čudo pa se razbole, čekati slobodan krevet. Oni ne moraju plaćati test kad „nemaju simptome“, oni ne strahuju da će crknuti od gladi i korone onako kako će crkavati i krepati obrtnici, umirovljenici, umjetnici, nezaposleni, ovršeni, opljačkani.
O, hvala ti dragi Bože da sam dočekala i ovaj dan. Dva hrvatska muža usudila su se dignuti glas prosvjeda protiv odluka ovog našeg sirotog Stožera.
Evo priče. Stožer je zbog korone zatvorio sve dvorane u kojima su mladi i stari vježbali jer im je netko davno rekao da zdrav duh stanuje samo u zdravom tijelu. Osobno sam pogođena. Moj jedanaestogodišnji Krešimir, zovemo ga Krešo, ima hrpu zlatnih i srebrnih medalja, atletikom se bavi otkako ga je mater sa sise skinula. I sad, preko noći, dijete mora čučati doma. Možda je čak, sačuvaj me, bože, prepušteno samome sebi, otkrilo kako uz pomoć do sad nevine ručice bludno griješiti?
