Broj okupatora koji želi okupi Kroejša sve je veći. Kad su se sastavili oni iz šatora sa onima koji su spremni izašli iz domova svojih jučer ih je zagrebačkim ulicama marširalo, ako je vjerovati kroejša medijima, preko tisuću. Što oni oće znamo. Oće novu vlast, oće da im se milanović javi, zato su mu došli urlikati pod prozore, oće veće mirovine, invalidnine, još novija kolica, aute… Oće da budu svoji na svome a ne da Hrvackom vladaju jugoslaveni i četnici.
Sinoć sam na Hrvatskoj teve gledala njemački dokumentarni film o Titu ubojici. Autori su mladi Nijemci Gruell i Hofmann. O čem se u filmu radi prepisujem iz Novog lista. “To je najstarija nerazriješena serija ubojstava u Njemačkoj, sve do pada Berlinskog zida u Saveznoj Republici Njemačkoj ubijeno je 30-tak protivnika jugoslavenskog režima. Većinom su to bili Hrvati u egzilu. Ubojstva su naručivana iz Beograda… Jedan od glavnih igrača bio je Josip Perković. Njemačko državno odvjetništvo optužilo je ovog bivšeg visokopozicioniranog agenta tajne službe u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića koje se dogodilo prije više od 30 godina.”
Klemm je vršnjak moga sina. Sramim se što sam odgojila kretena. O Klemmu sve znate, o mom sinu ništa, pa će vam pretužna majka nabaciti nekoliko činjenica. Moje dijete koga sam se u srcu odrekla, javno neću jer to košta, diplomiralo je na dva fakulteta.
Ministar gospodarstva Vrdoljak i još stotinjak hrvatskih gospodarstvenika trenutno su u Rusiji i tamo traže bilo kakav posao. Ništa tu ne bi bilo sporno, dapače, neka su se najzad pokrenuli, ali…Američki ambasador, ime mu zaista nije bitno, zbog tog je hrvatskog izdajničkog poteza iskočio iz kože. Rusija je pod sankcijama, Hrvatska je članica NATO-a, odlazak Vrdoljaka na noge Neprijatelju nespojiv je s onim što Hrvatska danas jest.
Na nekom sam portalu pročitala dirljivu priču o bračnom paru koji živi u nekom gradu u Srbiji. On ima rak, ona umire od raka. Preko medija mole da im dobri ljudi pomognu otplatiti dugove kako im djeca ne bi ostala bez krova kad im roditelji umru. Spominju iznos od nekih sedam tisuća eura. Znam da ih moj prilog, možda će na portalu osvanuti i broj bankovnog računa, neće spasiti ali bi pomogao.
Hrvati su tužili Srbe zbog genocida. Srbi su tužili Hrvate zbog genocida. A što je to genocid? To je kad hrvatske matere koje su u Domovinskom ratu izgubile svoje najdraže danas u Dnevniku Hrvatske televizije prebiru krunicu i plaču. To je kad srpske matere plaču jer su u istom ratu izgubile svoje najdraže. To je kad muslimanske matere plaču jer su u istom ratu izgubile svoje najdraže. To je… Genocid je kad matere plaču nad nađenim ili izgubljenim leševima svoje djece i svojih muževa.
Sjećam se devedesetih. Radila sam na Hrvatskom radiju u Rijeci, u svojoj emisiji “S primorske poneštrice” uvrijedila sam Tuđmanovu lentu i dobila otkaz. Nitko od kolega iz redakcije nije stao na moju stranu jer je Tuđmanova lenta bila Hrvatska a sve što je Njega, Njegovu politiku i krpu koja mu je prekrivala trbuh stavljalo pod upitnik bilo je proglašavano “četnikom”, ako je bilo muško. “Četnikušom” ili “jugoslavenskom kurvom”, ako je bilo žensko.
Naša Vlada je hipersenzibilna kad netko, pitaj boga tko, imali su maske, ubije desetak ljudi u Parizu. Odlete u Pariz, drže se za ruke, premijer i ministrica vanjskih poslova stupaju shrvani i puni nade da će se uskoro zatrti islamski terorizam.
Gledala sam Frljićevu predstavu “Hrvatsko glumište” o kojoj pišu svi hrvatski mediji. Zašto? Zato jer Frljić, hrabro, ajmo ovo “hrabro” ne staviti pod navodnike, progovara o hrvatskom fašizmu četrdesetih, onom devedesetih i hrvatskom fašizmu danas. Njegova teza je, ako sam ga dobro shvatila, da ljudi u crnom ovih dana samo što nisu krenuli klati po kućama.
Pamtim kako su mirisala moja djeca na dan rođenja. Njihova bronhitična davljenja, dok su bila bebe, zvone mi u ušima. Najsretniji trenuci u životu bili su mi kad bi temperatura sa trideset i devet pala na trideset i osam sa tri. To je bi znak da polako, nas troje, plutamo na mirnijem moru.
