Politika i društvo

Ovaj sažetak Gospićke bajke objavljen je uz svjedočanstvo braće Kalanj u Novom listu, 23.02.2002.

Davne devedeset i prve godine u dva je dana, 16. i 17. listopada sa svojih radnih mjesta, s ulica, iz kuća, stanova i skloništa odvedeno više desetina građana gradića Gospića. Smješteni su u privremeni zatvor u vojarni Perušić. Dana 18. listopada njih je dvadeset i pet odvedeno iz vojarne na lokalitet Lipova Glavica. Tamo su svi strijeljani.

Ovo je tekst koji je pod naslovom “Gospićka bajka” objavljen u Novom listu 23.02. 2002., kada sam se potpisala kao Matija Vrban-Došen.

EKSKLUZIVNO: SVJEDOČENJE BRAĆE DRAŠKA I BOJANA KALANJA IZ GOSPIĆA, ČIJI SU RODITELJI ĐORĐE I MIRJANA UBIJENI 18. LISTOPADA 1991. NAKON “SMRTONOSNOG SASTANKA” NA LIPOVOJ GLAVICI

Gospićka bajka

Bojan

Kad sam došao na VMA na prepoznavanje, samo znam da je bio jako ružan dan, januar, devedeset i druge. Došao sam tamo, ja i jedna tetka, prepoznao sam ga po tom kaišu... Otac je često išao u kupovinu. Baš se sjećam toga kaiša. Kupili smo ga skupa u Dermi u Gospiću, u kožarskoj radnji.

Noćas je policija rastjerala klince koji žele sačuvati Varšavsku. Zašto roditelji tih klinaca ne porazgovaraju sa svojom dječicom.

Protiv koga se oni dižu? Protiv Horvatinčića? Ali njega nikad neće sresti. Njega njihove barikade ne uzbuđuju. Pretvaranje drvenog trojanskog konja u sitne daščice, vidjeli smo, samo je tehnika.

Na koga klinci dižu kuku i motiku? Na klince naoružane pendrecima, pištoljima, šljemovima, suzavcem…S jedne strane goloruki klinac koji misli da misli s druge strane naoružani klinac koji je plaćen da ne misli.