Politika i društvo

Mnoge moje prijateljice vole gledati Raspudića.  Sve one, pa i ja, kad ga vidimo na ekranu poželimo da „bude lijep i šuti“. Naše molbe nikad nisu uslišane. Raspudić svaki put na televiziji govori i razajebe nam gušt. Tako je bilo i u Nedjeljom u dva.

Zašto se nekim mojim prijateljicama i meni sviđa Raspudić, kad šuti? Zato što se u hrvatskom javnom prostoru ne može vidjeti dva metra muškog mesa koje može biti odmor za oči. Raspudić je visok, plećat, ima gustu kosu, nema trbušine…

Kad smo postale predmet? U moje vrijeme, bilo je to pred pedeset godina, žene su hodale svijetom polugole, grudnjaci nisu bili u modi, imale su pravo na obješene grudi, celulit i starost. Kupale smo se bez kostima, na javnoj plaži, nitko nije nevinoj dječici zbog toga pokrivao oči. Bile smo ljudska bića, nismo bile predmet!

Danas? Danas sam slučajno pročitala kako je glasnogovornica nekog nogometnog kluba postala „Vrela Beba“. Vidjela sam Vrelu Bebu. Ne znam što je govorila okupljenim novinarima. Uz nju polugolu sjedio je potpuno odjeven muškarac i znakovito se smiješio. Vlasnik portala skrenuo je čitateljima pozornost na njezine fotke u bikiniju. I zaista, na Instagramu je Beba još vrelija.

Već sam pisala o ovoj temi. Možda bi ipak trebalo utvrditi gradivo? Povod za tekst mi je intervju koga sam dala Borisu Rašeti, lik je fenomenalan. Pročitao je knjigu „Ples oko Sunca“, zato mi je u Expressu poklonio nekoliko stranica. Danas mi je intervju osvanuo na ekranu mobitela, pitaj boga čime izazvan. Rašeta i ja razgovarali smo o politici, uglavnom o politici i knjizi. Danas gledam naslov intervjua na portalu  24 sata, objavljeno prije 22 sata: „Mladi ljubavnik u život mi je donio dašak vedrine i smisao.“

Bosanskohercegovački kardinal Vinko Puljić održat će u sarajevskoj katedrali, kako je sam rekao, „svetu misu za nevine žrtve“. Njegove „nevine žrtve“ su svi koji su nastradali na Bleiburgu. Ima li ikoga na ovim prostorima tko nije čuo za „bleiburške žrtve“? Svi smo čuli, znamo tko su.

Ne, ne i ne! Ne mogu vjerovati. Čitav svijet davi korona, milijuni ljudi ostaju bez posla, na stotine tisuća nesretnika umire, Hrvatska je na rubu smrti, na jesen će sigurno umrijeti u jezivim mukama, a „mi“, preciznije vlast, još preciznije, premijer Plenković, hrabro stupa u mračnu, neslavnu, prljavu hrvatsku prošlost.

Živim na adresi iz naslova. Uličica je uska, nepregledna i dvosmjerna. Nema teorije da se mimoiđu dva vozila jer su na njoj uvijek parkirani automobili. Pa ipak, s vremena na vrijeme, vidim kako mojom ulicom juri neki opušteni luđak ili luđakinja. Ljeti čujem i motoriste kako glasno objavljuju svima koji ih moraju čuti, luđak na motoru, spašavaj se tko može. Neki ambiciozni voze na dva kotača.

Što bih mogla učiniti da u sebi ubijem smrtni strah? Nazvati nekoga iz Grada pa ga pitati kako je moguće da je seoski put dvosmjerna cesta? Znam u kakvoj zemlji živim pa nisam nikoga zvala, neću ni zvati. Jebe se gradskim očevima i majkama u kakvom su stanju gradska gubilišta.

Danas u Hrvatskoj na desetke tisuća ljudi umire od gladi, nikome ne pada na pamet da napiše ili kaže da ih ubija Plenković. Plenković? Što Plenković ima s masakrom među hrvatskim umirovljenicima i ne samo njima? Što Plenković ima s masakrom jadničaka koji u Hrvatskoj voze kombije na određeno vrijeme, sjede za kasama marketa, čiste kuće na crno? Što Plenković ima s ubijanjem konobara i konobarica, frizerki koje zapošljavaju samo sebe, a kad plate najam i poreze ne ostaje im ni za kruh?

Za mene je prije korone organizacija WHO bila skupina svjetskih stručnjaka koja je uz pomoć različitih država rješavala svjetske zdravstvene probleme. Bogate zemlje su u Organizaciju uplaćivale više love, siromašnije manje ili ništa. U stručnost ekipe koja bi svijetu s vremena na vrijeme nešto rekla nitko nije sumnjao.

Danas? Danas su obični, mali ljudi zbunjeni. Tko je WHO? Tko je plaća? Može li joj se vjerovati? Tko su ljudi koji u njoj sjede i svakoga dana mijenjaju mišljenje? Na početku frke oko korone „znali“ su da je to virus koji se ukazao na kineskim „mokrim tržnicama“. Tamo se prodaju čudne životinje, Kinezi svašta jedu, korona je bila „logična“ posljedica.

Pred koji se dan po tko zna koji put na ekranima svih svjetskih televizija ukazalo zabrinuto lice ekonomiste iz Etiopije, nosač lica poznat je kao šef Svjetske zdravstvene organizacije. Poručio nam je da se svi moramo priviknuti na „novu normalnost“. Danas nema „analitičara“, „epidemiologa“ ili šefa neke od svjetskih policija kome fraza „nova normalnost“ nije bliža čak i od zapovijedi:“OSTAJTE DOMA!“ 

Ekonomist iz Etiopije zna da će doći „još gori virus“. Ljude kojima „nova normalnost“ neće postati i normalna i norma požderat će još opakija korona. Kad vidim jebenog Ekonomistu hvatam se za pištolj iako znam da ni o čemu ne odlučuje. On je lutak koji govori što mu gazde kažu. Ipak me uznemirio. Jebote, što je to „nova normalnost“?

Trideset godina živim u Hrvatskoj. Trideset godina je Hrvatska zemlja jadnih građana, bolesno bogatih kriminalaca, korumpiranih političara i sudaca, razularenih “dragovoljaca” koji nisu ratišta vidjeli, svećenika djecojebaca koji žive u raskošnim dvorcima. Trideset godina Hrvatska je zemlja u kojoj je sve u raspadu jer našom zemljom vladaju zločinci.

Hrvatska se kao i sve zemlje svijeta ovih dana nalazi u ratu sa nevidljivim neprijateljem. Srećom, Hrvatska istovremeno ima mnoge vidljive prijatelje o kojima mediji, nažalost, premalo pišu i govore. Njihove akcije i donacije moramo sačuvati od zaborava ma koliko naši donatori i akcijaši željeli šutjeti o dobroti svojoj. Ajmo redom.