Da li Mesić i Josipović imaju svoje savjetnike i dugonoge, vretenaste, obrazovane savjetnice? Navodno postoje čitave horde pametnih, obrazovanih, lijepih mladih i ružnih starih ljudi koji govore svojim šefovima što, kada i kako reći da ne bi ispali bahatiji, besramniji, gramziviji i primitivniji više nego što to oni u suštini jesu.
U Hrvatskoj nitko živ ne čita novine. Čak ni u kafićima gdje nam ih besplatno nude. Zato su ugostitelji odustali. Umjesto novina uz kavu za sitno kuna možeš dobiti “cijeđenu naranču”. Možda ono narančasto u čaši što dobiješ uz kavu nema neke veze sa narančom ali na želudac lakše pada od hrvatskog tiska.
Zbunjena sam. Gospođa Šeparović, novinarka Hrvatske teve, udavi nas ovih dana konvojem koji je prvi probio blokadu i ušao u Dubrovnik. Četnici nisu pucali na brodove na kojima su bili Šeparovićka, Mesić, pokojni kardinal Kuharić i još mnogi ali manje bitni, jer se na njima vio, kako reče gospođa, “barjak”. U ono doba, urla novinarka, zlikovci su “pobjegli”, “šmugnuli” i “nestali” kad su ugledali komad tkanine.
Većina građana ove zemlje, koja će za dan ili dva ući u Evropu i tako i službeno postati civilizirana, ne zna da ona to u nekim segmentima već jest.
Razočarala me gospođa Jadranka Kosor. Premijerka ne bi smjela imati tako tanke živce. Dvojica novinara optužila su je da živi u otetom stanu. Nekad su tamo živjeli Srbi, otac je umro, majka je umrla, dva sina su deložirana u rupetinu, jednome od njih pukao je film pa se bacio kroz prozor, drugi trune u toj rupi bez struje, vode i plina.
Ovaj sažetak Gospićke bajke objavljen je uz svjedočanstvo braće Kalanj u Novom listu, 23.02.2002.
Davne devedeset i prve godine u dva je dana, 16. i 17. listopada sa svojih radnih mjesta, s ulica, iz kuća, stanova i skloništa odvedeno više desetina građana gradića Gospića. Smješteni su u privremeni zatvor u vojarni Perušić. Dana 18. listopada njih je dvadeset i pet odvedeno iz vojarne na lokalitet Lipova Glavica. Tamo su svi strijeljani.
Ovo je tekst koji je pod naslovom “Gospićka bajka” objavljen u Novom listu 23.02. 2002., kada sam se potpisala kao Matija Vrban-Došen.
EKSKLUZIVNO: SVJEDOČENJE BRAĆE DRAŠKA I BOJANA KALANJA IZ GOSPIĆA, ČIJI SU RODITELJI ĐORĐE I MIRJANA UBIJENI 18. LISTOPADA 1991. NAKON “SMRTONOSNOG SASTANKA” NA LIPOVOJ GLAVICI
