Plenković je rekao: “Hrvatska će reagirati jasno i odlučno ako Rusija napadne Ukrajinu.“ Ova suluda izjava podsjetila me na prastari vic, prepričat ću vam ga po stoti put. Crna Gora je objavila rat Kini. Njihov ministar obrane otišao je šefu. „Crnogorci su nam objavili rat. Što ćemo?“ „Crnogorci? Tko su Crnogorci?“ „To je nekakvo pleme. Živi iza sedam gora i sedam mora.“ „Koliko ih ima?“ „Ima ih, ima ih… oko 500 tisuća.“ „U kom će hotelu odsjesti?“
Odvezla sam se do Bivšeg, parkirala ispred kuće i ušla u vrt. Na jednoj od terasa sjedio je komad. Držala je dugačke noge na stolu. Nokti na rukama su joj zeleni i dugački poput kandži. Hladno oružje. Bjesomučno je lupala po tipkovnici. Kako? Bivši nije bio na vidiku.
„Dobar dan“, rekla sam. „Bok“, rekla je. Nije me pogledala. Umjetne sise nisu pokušavale izaći iz uske, ružičaste majice, već su bile vani. Ogromnu guzicu okovala je ružičastim hlačicama. Ekstenzije su joj pokrivale međunožje. Usne, pet brojeva veće, držale su slamčicu. Iz kristalne čaše, da je moja prva pokojna svekrva vidi, vukla je u sebe tamnu tekućinu u kojoj su se kupale kocke leda. Koliko je mogla imate godina? Kod plastičnjača čije oči skrivaju ogromne naočale nikad ne znaš. Možda dvadeset, možda pedeset. Nadlaktice joj nisu visjele.
Ne slušam Radio Rijeku. Godinama sam tamo radila, gade mi se likovi u zgradi na Korzu. Dobro ih poznajem, doduše, malo ih je ostalo iz mog vremena, ali su još uvijek žilavi. Dakle, ne slušam Radio Rijeku, ali sam pročitala što se dogodilo muzičkoj urednici koja se usudila na Radio Rijeci pustiti pjesmu Vinka Coce. Vinko Coce pjeva o „bilom lancunu“ u koga bi ga netko trebao umotati kad umre, prevedeno, pjeva Hajdukovu himnu.
Jutros sam kod kontejnera srela susjedu. Bila je jako uznemirena. „Hoćete li potpisati peticiju?“ Znala sam o čemu govori. Bandić je jučer pokopan, kremdelakrem hrvatske mafije stajala je pokraj njegove rake, vjerojatno su pokrenuli peticiju, žele Bandića proglasiti blaženim. Već? Jebote! Suspektni krimos se nije ni ohladio, ekipa je krenula u lov na potpise. „Nema šanse“, rekla sam, „ja nikad neću potpisati peticiju. Neka Bandića „blaženim“ proglase oni koji mu nešto duguju.“
Umro Milan Bandić. Očekivano, lešinar(i), „novinari“ koji su od njega dobivali tisuće kuna, krenuli su čerečiti mrtvo tijelo. Gadljivo, odvratno, gnjusno, očekivano.
Tko je bio Milan Bandić? Bandić je bio političar, dakle, član mafije. Bit ću precizna. Član esdepeovske, hadezeovske i crkvene mafije. Kako je čovjeku koji je došao iz sela bogu iza nogu uspjelo postati gradonačelnikom Zagreba, glavnog grada jedne zemlje? Cinici će reći, kakav grad takav gradonačelnik, kakva zemlja, takav političar. I bit će u pravu.
Naš Zoki, „predsjednik s karakterom“, opet je uzburkao hrvatsku javnost. Bila sam sigurna da nakon dosadašnjih nastupa ne može više i ne može dalje. Prevarila sam se. Takvi čovjeka uvijek iznenade. Može Zoki bolje, uvijek Zoki može bolje, još nije doživio orgazam.
Pa ipak…On misli da Udruga B.a.B.e. ima „glupo i neduhovito“ ime. ?! Čovjek je iz Dalmatinske zagore, iz Sinja? Nije moguće da je Dalmozagorac zaboravio da „baba“ u Sinju i ostaloj Zagori znači baka? Zaboravio je da mu je „baba“ pekla palačinke, pričala mu priče, grlila ga, ljubila, voljela onako kako to samo mogu bake, none i sinjske babe?
Dogodila se revolucija u stoljetnoj povijesti zlostavljanja hrvatskih žena. Svaka od nas na ekranu može čuti što zvijer radi i govori svojoj kućnoj krpi koja mu služi za liječenje mužjačkih frustracija. Svi znate, pišem o bivšem ministru Lalovcu, trenutno “uvaženom” saborniku i visokopozicioniranom gospodinu u SDP-u, Stranki demokratskih pizdeka. Neka mi ženski spolni organ oprosti što sam ga uvalila u tako prostački kontekst.
Nema dana a da netko od naših zadriglih političkih analitičara ne spomene “zločinca Tita”, “Titovu diktaturu”, Jugoslaviju, “mrak”. O “svjetlu” piše niži ešalon. Siročići imaju ugovor na tri mjeseca što nikako ne znači i da dobivaju honorar. Zaduženi su za pisanje hvalospjeva nemuštom seoskom popu koji je zahvaljujući crkvenoj lovi danas u Hrvatskoj postao Poštenjak Nacionalni Prvi.
Naša nas predsjednica Kolinda ne prestaje bacati u orgazam. Pred neki je dan u Kanadi rekla da im dobro ide s obzirom da su siromašni “resursima”, jučer je novom šefu SDP-a čestitala na pobjedi porukom koju bi sigurno pismenije sročilo dijete koje već u osmoj godini mora biti na ti sa pisanjem velikog i malog slova, a jučer je na finalu Davis Cupa-a stavila noge na naslon stolice koja je inače rezervirana za ministra financija Marića. Na nesreću, Marić je nekamo odšetao tako da Predsjednica nije svojim nogama zagrlila njegovu mudru glavu.
Milanović, službeno najveći ljevičar u Hrvata, sastao se sa grupom desničara da bi im objasnio kako u Hrvatskoj ima i Hasanbegović veći od Hasanbegovića.
