Sad

Mene i vas uznemirava rat između Rusije i Ukrajine. Kad se sjetim da je ona drončina mogla pasti na krov zgrade u kojoj su bili studenti, smrzne mi se srce. Tko nam ju je poslao ne znamo, ako smo uopće bili cilj? Činjenica da možemo biti cilj ledi nam krv u žilama. Da, Putin nam je preblizu.

Putin? Putin. Putin. Putin. Putin. Ne postoji medij u Evropi i Americi da ga već tisuću puta nije proglasio „ratnim zločincem“. O njegovom protivniku, sad već legendarnom vojskovođi, većem i od Napoleona i od Čerčila i od Cezara, budućem dobitniku Nobelove nagrade za mir, tiše se govori.  Zaboravilo se da je čovjek ušao u povijest kao pijanist koji svira kurcem. Zelenski danas drži kurac u maslinastim hlačama, na tijelu mu maslinasta majica, skroman čovjek, Che Guevara naših dana. Svjetski borac za slobodu obraća se svim parlamentima „civiliziranih“ zemalja i optužuje ih što mu ne šalju još oružja i još i još. I još sankcija Rusiji i još i još i još.

Dva sam puta gledala američki film Nomadland redateljice Chloe Zhao. U glavnoj ulozi igra Frances McDormand. Do sad je dobio sve moguće nagrade, očekuje se da će dobiti brdo Oscara.

Čudna priča. U filmu, osim glavnih uloga, igraju naturščici, ljudi koji putuju Amerikom u svojim kamperima. Uglavnom su to krntije u kojima stari Ameri žive svoj romantični život, svaki dan su u drugom gradu, često mijenjaju i države.

Kad sam film prvi put gledala nisam znala da su likovi autentični, zato me se film nije previše dojmio. Drugi me put pogodio u srce. Nezamislivo je nama Evropljanima kako stari ljudi koji su čitav život radili mogu živjeti u takvoj bijedi.

Ne pamtim kad sam više uživala nego noćas dok sam preko CCN-a u direktnom prijenosu gledala što se događa na Capitol Hillu. Velika noć u povijesti američke „demokracije“.

Americi se, aleluja, aleluja, dogodila Amerika. Građani jedne zemlje, Amerike, krenuli su rušiti ono što je sveto građanima druge zemlje koja se također zove Amerika. I najvećoj je budali nakon noćašnjeg uvoda u pakao jasno da postoje dvije Amerike. Jedna koja je tek počela rušiti sve pred sobom i druga koja će se moći obraniti jer je bogatija, dakle jača. Ne zaboravimo da će i korona biti na njezinoj strani. U ratu neće biti pobjednika, samo krvi do koljena i direktnih prijenosa CCN-a. Kako to poznato zvuči.

Ima nas koji čisto racionalno ne volimo Ameriku. Kad kažem da ne volim Ameriku, to govorim otkako sam je bolje upoznala, sin mi je tamo proveo dobar dio života, uvijek osjetim potrebu da svoju tezu opravdam činjenicama koje spominju pametni ljudi. Ja sam previše emotivna i previše neobjektivna. Moj je sin tamo dugo bio „bijelo smeće“, dva američka fakulteta nisu mu pomogla da ne bude crnac u bijeloj koži.

Zato sam u Jutarnjem s velikim interesom pročitala skraćeno uvodno poglavlje iz knjige „Cijena profita“ američkog ekonomiste i nobelovca Josepha E. Stiglitza. Izdvojila sam nekoliko rečenica.

U današnjem se svijetu sve odvija brzo i pred kamerama. Kad si daleko od Majdana jasno ti je zašto je ona Amerka dijelila čaj “borcima za slobodu” i što će se dogoditi, što se uvijek događa, u zemlji koju Ameri krenu demokratizirati. Ipak, nije sve baš tako jednostavno. U Ukrajini se ukazala u obliku brižne sredovječne gospođe koja puna empatije dijeli borcima za slobodu topli čaj.

Ministar gospodarstva Vrdoljak i još stotinjak hrvatskih gospodarstvenika trenutno su u Rusiji i tamo traže bilo kakav posao. Ništa tu ne bi bilo sporno, dapače, neka su se najzad pokrenuli, ali…Američki ambasador, ime mu zaista nije bitno, zbog tog je hrvatskog izdajničkog poteza iskočio iz kože. Rusija je pod sankcijama, Hrvatska je članica NATO-a, odlazak Vrdoljaka na noge Neprijatelju nespojiv je s onim što Hrvatska danas jest.

Norman G. Finkelstein je čovjek na koga mislim kad sam očajna. Američki i izraelski fašisti koji ovih dana masakriraju tisuće nevinih civila u Gazi u meni bude tugu koja me drži za vrat od jutra do mraka. Ne zato što je Amerika zemlja kojom vlada šaka gadnih bogataša koji žive od mrtve djece iz Gaze. Ni izraelski gadovi u njihovoj vladi nisu ništa bolji. Sve je to prastara priča. Ubija me, UBIJA ME jebena, podanička, odvratna, genetska HRVATSKA ŠUTNJA.

Svi mi koji baš nikakve veze nismo imali sa precima koji su za vrijeme NDH pušili Hilteru, ubijali Židove, Srbe, Cigane i sve krivomisleće u koncentracijskim logorima opakijim od onih u Njemačkoj stidimo se naše prošlosti ali je ne možemo izbrisati. Neki naši očevi služili su se specijalnim noževima kojima su ljudima rezali vratove. NDH je bila jedina zemlja u kojoj je postojao koncentracijski logor za djecu.

Zanimljiva mi je ova frka oko Ukrajine. Prvi put u posljednjih dvadesetak godina vidim kako se Ameri meškolje. Kad napišem “Ameri” mislim na američke trgovce oružjem koji zarađuju paleći sve iz čega bi mogli izvući lovu, naftu, moć. Njihovo širenje demokracije sada je već predvidivo.

Priznajte, pojma nemate gdje je Sirija. Ni na karti je ne biste znali naći. Ni ja. Sirija je zemlja tamo daleko gdje Ameri love Asada onako kako su lovili Gadafija.

Ne znate tko je Asad? On je životinja koja ždere živu dječicu sirijskih “pobunjenika”. Između Gadafija i Asada ipak ima razlike, drastične. Asad je žilaviji od svoga pokojnoga, raščerečenoga kolege.