Obitelj

Stojimo na onom trgu pokraj apoteke. Gledam svoju kćer. Pramenovi stari nekoliko mjeseci, sivi i isprani, oči mutne, da mi ta mlada žena nije kći moje bi ocvalo srce bilo veselo. Ni cure u dvadeset i nekoj nisu uvijek lijepe.

Koliko ste samo puta pročitali ovu rečenicu i nastavili dalje drkati po mobitelu…

Pozvali smo djecu na ručak. Imamo šestero djece. Ivančica se motala oko stola, mačke Koko i Pepica su se izgubile.

Jebote, koji davež. Kemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica…

“Krešo, blažene oči koje te vide, super da si došao, Isuse koji ruksak nosiš?!”

“Selim k tebi.”

“Na koliko dugo, starci mi ništa nisu javili.”

“Na zauvijek.”

“Ne zajebavaj, što se opet dogodilo?”

“Nona, starci mi idu nakurac, ne mogu više…”

“Krešiću, ti si u pubertetu, lupili su te hormoni, to će proći, nije tvojim roditeljima lako…”

“A meni je? Danas sam dobio keca iz hrvatskoga, stara je popizdila…”

“Što nisi znao?”

Iz dubokog  sna, spavala sam u bolničkom krevetu, trebala ga je izazvati tableta koja će me sigurno olešiti, probudili su me ženski krikovi, MAMAMAAAAA… Nadala sam se da je noćna mora, nije bila. Žena je umirući zazivala majku. Nabila sam slušalice na uši i čula kako Jasna Zlokić pjeva, ja sam skitnica, ne drži me mjesto… Moja najdraža pjesma iako nikad više neću skitati.

Bila je nedjelja. Upravo sam se vratila iz bolnice. Kasno popodne na vrata su mi došla djeca i unuka. Moj me muž na kauču držao za ruku i svakih me pet minuta pitao kako sam i da li mi nešto treba. Odmarali smo se poslije ručka koji je on skuhao.

Oko mene moji vršnjaci, ogorčeni roditelji.

Ana ove zime nije imala love za drva. Svi su joj računi blokirani jer joj biznis ne ide. Prijatelj joj je poslalo tisuću eura na kćerkin račun. Kći je majci odbila tu tisuću od love koju joj majka duguje, majka se ubija radeći ali u Hrvatskoj to ne pomaže. Smrznuta Ana lila je svoje suze u moj mobitel. “Smrznut ću se.” “Nećeš”, rekla sam, “samo joj reci da ćeš priču staviti na fejs.” Pa je Ana dobila lovu.

Portali često pišu o “najsretnijim trenucima u životu žene”.

Dečki misle da su oni kurac. Zašto dečki od sedam do sto i sedam misle da su kurac? Zato jer se njihova mama veselo kikotala kad bi im beba uputila mlaz u lice koncentrirano nad posranom riticom? „Ma vidi ti njega, kad odrasteš, moć' ćeš šmrkom gasiti požar.“ Naučna istraživanja dokazala su, dečkić od šest mjeseci prepoznaje majčin glas, nju najviše voli i najviše će je voljeti dok bude živ, njezina riječ njemu je zapovijed. Samo je jedna mama.