Pred nama je “najluđa noć”. Smije li to roditeljima trinaestogodišnje djeci biti alibi da se ponašaju poput luđaka? Znam roditelje koji će čekati Novu pod vedrim nebom, a onda požuriti doma da budu uz svog kućnog ljubimca koji umire od straha jer ne podnosi petarde.
Živimo u odvratnoj zemlji. Bolesni nemaju lijekova. Starci umiru u blatu, bolovima, nebrizi i tuzi. Umirovljenici pokušavaju 200 eura raskomadati na trideset dijelova i preživjeti. Visokoobrazovana i pametna mladež bježi iz ovog pakla da se više nikad ne vrati. Oni koji nemaju love za kartu u jednom smjeru obijaju pragove bešćutnih poslodavaca u nadi da će im dati posao, a onda i plaću.
Uvijek se za vrijeme božićnih i novogodišnjih dana osjećam, kako bi rekao moj pokojni prijatelj, “k’o ker u bunaru.” Ne želim prevesti ovo “ker” jer je on rekao “ker”, nije rekao “pas”. Dobri Pap bio je iz Sombora. Svi oko mene se ljube, neki od njih pritišću me uz mlohave ili čvrste grudi i žele mi u idućoj zdravlje i veselje i puno para. Mrzim grljenja i ljubljenja sa ljudima koji mi nisu najdraži.
Kraj je godine, osjećam potrebu da vam otvorim dušu. Bez vas moj bi život bio dolina suza. Hvala vam svima od srca.
Pozdrav od Vedrane koja maše iz suhe doline.
Nadam se da mi posljednja noć u životu neće biti horor kakav su mi najduže noći. Većina ljudi, da bi pobjegla od sebe i onih oko sebe, izlazi iz kuće pa na nekom trgu, izluđena petardama, pijano odbrojava deset, devet, osam…
Na početku svake Nove najave nam kako nas čeka najjebenija godina u našim životima. U svijetu je ostalo još sedam litara nafte, ni kiše više neće padati, ledenjaci su se otopili ali to Ameri taje, u Iranu atomskoj bombi nedostaje samo glava, zato Obama razmišlja kako uostalom Iran treba…
