Okružena sam ženama koje me strastveno ne zanimaju. Slušam tužne priče o njihovim promašenim životima. Muževi ne cijene njihovu teletinu u umaku od govedine, nezahvalna djeca im se porukom jave jednom tjedno, nevjeste su opsjednute karijerom, sinovi zbog tih kuja moraju odlaziti po djecu u vrtić i kuhati ručak onoj anoreksičnoj kravi…
Ne razumiješ vrijeme u kojem živiš, netko će reći. Nije istina.
Modna industrija je opet žestoko krenula na žene. Više nisu “idealne žene” one koje nose konfekcijski broj 0, dapače, neodoljive su i one koje nose XXXL.
Ne bih ja znala što to je “stilska ikona” da ne čitam portale. Stilske ikone su žene koje imaju četrdeset kila na metar osamdeset, kad svojoj prirodnoj visini dodaju štikle od dvadeset centimetara, i muškarci, oni ne moraju biti mršavi, koji oko vrata nose maramu, a na marami piše Ralph Lauren.
Oduševila sam se kad sam pročitala vijest da je neki transrodni Andrej Pejić na reviji Jean Paula Gaultiera nosio vjenčanicu iz kolekcije visoke mode za jesen/zimu 2011. na tjednu mode u Parizu. Jes! Super! Aleluja! Konačno klinac lijep poput Majke Božje obučen u prekrasnu dugačku bijelu haljinu leluja pistom na visokim petama, jest da se u jednom trenutku malo previše zalelujao, i poručuje ženama koje su ga gledale kako bi trebale izgledati ako žele da ih tucne Jean Paul Gaultier ili neki od njemu sličnih likova.
