Mirovina

“Tko je?”

“Ja sam, nona, otvori vrata.”

Koji dan! Na račun mi je sjelo 50 eura uskrsnice. Nekoliko stotina tisuća umirovljenika svršava dok plastičnim zubima gricka jaja i luk. Vjerojatno će Hrvatska televizija na zagrebačkim ulicama presretati sretnike 70+. Euforična reporterka 20+ pitat će neke od mojih vršnjaka što im znači 50 eura. Svi će svršavati od sreće.

Zgađena sam potezom vlade koja je u posljednji čas odlučila da nama umirovljenicima u gladna usta turne 80 eura. Svima jednako bez obzira na visinu mirovine. Ima logike. Hadezeovski kriminalci se tako neće morati truditi oko obračuna.

Rijetko odlazim u grad jer mi prilaze žene pa krene priča. „Ovako više ne mogu. Samo mi vi možete dati savjet.“ „Žurim u banku“, kažem gospođi u sivom kaputu. „Godinama čitam vaš blog.“ Ostajem na mjestu. „Čuvam unučicu, nisu mogli dobiti mjesto u jaslicama, navodno će ga za koju godinu dobiti u vrtiću, unučica je alergična.“ Šutim. Stojim. Čekam. „Alergična je…“ Isključujem se. Uključujem se.  „I onda sam kćeri rekla, maloj ću za doručak dati malo banane i meda.“ „Požurite“, rekla je žena koja je stajala pokraj nas, „i ja čekam. Ne može gospođa Rudan s vama izgubiti čitav dan.“ Sivi Kaput spustio je ton: “A onda mi je kći rekla, bananu i med?! Ti si luda! A gdje su tu proteini? GDJE SU TU PROTEINI?“ Ženi su oči bile pune suza. „Zašto mi ne donesu hranu za malu, moja je penzija nikakva, dala sam im stan, imaju dvije plaće, a ja moram okolo za unuku loviti proteine. Vi ste pametni, gospođo Rudan, pomognite mi.“ „Sve je jasno“, volim davati mudre savjete, „dijete treba vratiti materi.“ „Niste normalni! Odjebite i vi i vaš blog!“ Sivi Kaput me ljutito pogledao i ušao u dućan zdrave hrane. Znam dućan, može i na rate.

U izolaciji sam. Imam sve vrijeme ovoga svijeta. Surfam. Na portalu novčanik.hr naletjela sam na tekst Dražena Gudića iz ožujka 2019. godine.

Možda je prerano, znam da je danas šesti ali ne mogu odoljeti. Pred deset je minuta izašao iz naše kuće. Morala bih ovo zadržati za sebe ali ne mogu. Svoju ću sreću podijeliti s vama, cure moje.

Danas sam dobila rješenje. “Počevši od 12.11.2009. godine osiguraniku Rudan Vedrana priznaje se pravo na starosnu mirovinu u svoti od 1644,83 KN mjesečno”. Na neki sam način sretna. Nikad nisam sanjala da će jednom i na moja vrata zakucati poštar i uručiti mi lovu, ma kako ona mala bila. Znam da je moja majka umrla a to dočekala nije.

A s druge strane, 1644,83Kn mjesečno?! Jesam li sama kriva? Jesam. Da daleke 1991. kao novinarka Hrvatskoga radija nisam “vrijeđala Tuđmanovu lentu” imala bih dvadesetak godina staža više pa bi mi poštar na vrata nosio 3700 kuna koliko dobiva moja kolegica kojoj vrijeđanje Tuđmanove lente nije padalo na pamet.