Danas građani Srbije više ne mogu pratiti program N1 i Nove TV. Kad netko u Srbiji poželi pogledati što će mu javiti ove dvije televizije vidi zamračeni ekran i na njemu tekst “Mrak u Srbiji bez slobodnih medija”.
Rijetko gledam televiziju, danas sam je slušala dok sam čistila terasu. Da, slušala. Gledanje naših vijesti je gubljenje vremena, slušanje može čovjeka zabaviti. Presađuješ cvijeće, vadiš zemlju iz vreće i usput saznaš što se dešava u Hrvatskoj.
Naš Zoki, „predsjednik s karakterom“, opet je uzburkao hrvatsku javnost. Bila sam sigurna da nakon dosadašnjih nastupa ne može više i ne može dalje. Prevarila sam se. Takvi čovjeka uvijek iznenade. Može Zoki bolje, uvijek Zoki može bolje, još nije doživio orgazam.
Pa ipak…On misli da Udruga B.a.B.e. ima „glupo i neduhovito“ ime. ?! Čovjek je iz Dalmatinske zagore, iz Sinja? Nije moguće da je Dalmozagorac zaboravio da „baba“ u Sinju i ostaloj Zagori znači baka? Zaboravio je da mu je „baba“ pekla palačinke, pričala mu priče, grlila ga, ljubila, voljela onako kako to samo mogu bake, none i sinjske babe?
Umrla je Mira Furlan. Teško da je netko mogao pomisliti da će toliko lijepih riječi biti ispisano u spomen na „jednu od najvećih jugoslavenskih glumica“. Nisam poznavala Miru Furlan što nikako ne znači da se ne mogu opušteno pridružiti hordi ožalošćenih koji su joj ovih dana preko portala pisali srcedrapateljna pisma, ispričavali joj se iako bi uvijek naglasili da oni nisu bili „krivi“, ali, eto…
Tko je kriv što je Mira Furlan morala pobjeći devedeset i prve? Kakvo glupo pitanje. Kriva je „devedeset i prva“. Danas se sve toliko promijenilo, na bolje, naravno, zato su se pokojnici, preko delegata, ispričali i „Zagreb“ i „Hrvatska“. Žena koja je „one devedeset i prve“ jedva sačuvala živu glavu, ovih dana „odozgo“ može uživati u svijećama, lampionima, crvenim karanfilima i drugim maštovitim znakovima „hrvatskoga“ očaja koji srca naša zbog „velikog gubitka“ lomi.
S gađenjem sam gledala kako se cijepe naši sabornici i članovi vlade. Dobro, onaj Marić je pokazao mišiće, to je čak bila i svjetska brejkingnjuz, ministra smo gledali u tamnoplavoj potkošulji koju više ne nose ni beskućnici koji se hrane u javnoj kuhinji.
Akcija je imala smisla, slala je jasnu poruku, ako se cijepe i oni koji žive poput careva u ukradenim dvorcima vilama i kućerinama, dakle bića koja imaju što izgubiti ako sve ode po zlu, onda je logično da ćemo povjerenje u cjepivo steći i mi obični smrtnici koji od bogatstva imamo samo nadu da ćemo platiti režije i da će nam se djeca uskoro vratiti na posao. Ja sam uvijek vjerovala u cjepivo, ali u ovoj zemlji, navodno, žive mnogi koji ne vjeruju. Zato je naša vlada učinila sve da u ljudima ubije nepovjerenje u cjepivo. Uspjela je u tome. Što bi rekli komentatori na portalima, antivaxeri su na aparatima.
Stalno mi prijatelji šalju moje tekstove koji na nekom od portala skupljaju lajkove. U pravilu je, siročad moja ukradena, ispresijecana oglasima koji ljudima nude gaće koje uspješno skupljaju pišaku, tablete koje će im pomoći da im kurac stoji uspravno i u mrtvačkom sanduku, brzo otklanjanje vena…
Ti jadnici, osim što na meni zarađuju, možda misle i da mi je čast visjeti na njihovom smeću od stranica. Oni mene reklamiraju. Ne pomaže što im s vremena na vrijeme poručim da odjebu. Ovo što mi se danas dogodilo ipak je prevršilo svaku mjeru. Jedan portal, ne želim ga reklamirati, ukrao je moj tekst i još zabranio „prenošenje“ bez njihove suglasnosti. Ja ću ga ipak „prenijeti“, pa što bude, bude. Prvi je put osvanuo na blogu 27.02.2014. godine. Usput, objavljen je i u američkoj zbirci priča „Women in Clothes“. Amerikanci su me prije objave zamolili za dozvolu i još su mi platili.
Damir Boras je rektor, prevedeno na hrvatski, upravljač Zagrebačkog sveučilišta. Da se razumijemo, ja pojma nemam čime bi takvo nešto u normalnoj državi moglo rektorirati, ali tko mene pita? Taj Damir ima iza sebe bezbroj afera, jedna od perverznijih je frka oko dodjeljivanja počasnog doktorata Milanu Bandiću, jednom u nizu doživotnih suspektnih hrvatskih mafijaša.
„Osebujni“ Damir već godinama zagađuje hrvatski sveučilišni i medijski prostor i nitko mu ništa ne može. Nikad nećemo saznati je li to zbog toga što ga ljubi „počasni doktor“ ili se hrvatskim moćnicima u obrazovanju i kulturi živo jebe tko će u Zagrebu rektorirati.
Godinama pratim odnos hrvatskih mužjaka prema „javnim ženama“. Mizoginija im je uklesana u gene. Mi žene, bilo „javne“ ili „tajne“, koje imamo kćeri i unuke u velikom smo problemu. Moramo odgojiti ženu kojoj ćeš na sisi objasniti da će živjeti u muškom svijetu i da će joj žene biti najveći neprijatelj. Što sam sve ove godine pokušavala objasniti kćeri, što danas crtam unuci? Čuvaj se žena, one rijetko darove donose.
Ne mogu se s tim pomiriti. Boli me srce. Dokle, jebote? Kako vam, glupače, nije jasno da imamo zajedničkog neprijatelja i da samo udružene možemo biti jače?
Poznati hrvatski pisac Pero Kvesić, tko ne zna tko je neka ga gugla, piše jedno sto godina. U „životnom intervjuu“ za Večernjak rekao je da je Hrvatska „nakaradna zemlja“.
Večernjak je definitivno najbolji hrvatski dnevnik pa je intervju Pere K. odjeknuo. Javili su se profesionalni Hrvati i profesionalni katolici i napali sirotog Peru K. Po njima, Pero K. sere, Hrvatska nije „nakaradna“. Dapače, demokratska smo zemlja u kojoj Pero K. slobodno smije govoriti laži i pizdarije. Da je Pero K. tako nešto rekao „u onoj zemlji“, najeb'o bi, osudili bi ga na dugogodišnju robiju. Demokratska, europska zemlja dozvoljava ološu da sere po svojoj domovini.
Čitam reportaže iz hrvatskih bolnica. Patnje medicinskih sestara i liječnika koji se bave bolesnima od korone su nadnaravne. Navuci skafander, skini ga, znoji se, tresi se, radi u smjenama koje traju dovijeka, odjebi privatni život, gledaj ljude na samrti koji moraju umirati bez ikog „svog“ u blizini boreći se za posljednji dah. Koliko je to strašno!
Imam iskustva sa smrću kao što ga imaju svi stari ljudi. Umrli su mi roditelji, prijatelji, sestra. Neke sam smrti gledala iz prvog reda. Sjećam se kako mi je umirala sestra. U svakoj ruci jedna cijev, kisik joj je šištao u nos, gušila se, rekla mi je da se osjeća kao da je stalno pod vodom, nikako da ispliva. Otrčala sam do liječnika i zatražila pomoć. „Ona se davi, raširite joj nekim lijekom pluća.“ Doktor me pogledao: “Gospođo, ona više nema pluća.“ Umrla je bez „svojih“ u blizini.
