Objavljujemo Vedranin tekst iz Vala. U srijedu je izašao kao prilog Jutarnjem listu. Damir Štimac koji je pred trideset i tri godine uređivao riječki omladinski list “Val” okupio je staru ekipu. Dečki i cure su svojim tekstovima pokazali da u njima još junačko srce bije.
Toma Nikolić, srpski predsjednik, prelomio je preko noći. Najprije je Kosovu objavio rat šaljući na Kosovare vlak na kome je pisalo “Kosovo je Srbija”, ili tako nešto, a onda je izjavio da je to tek uvod, on i njegovi sinovi krenut će opet u rat i vratiti Kosovo majci zemlji. Hrvatima je najnoviji performans budalastog predsjednika bio smiješan, Nikolić je Srbiji ono što je nama Kolinda, jedinica za glupost, a onda su se neki ipak zamislili. Mislim na Hrvate.
Uvijek me zaprepasti kad na netu naletim kako se strastveno prepucavaju “ustaše” i “četnici”. Još smo u ratu iako je Jugoslavija davno propala. Kad je Jugoslavija postala ono što je danas Libija?
Od starta sam bila protiv da Kosovo postane “republika” jer nisam mogla shvatiti kako bilo koji komad nečije zemlje može postati “republika” samo zato jer Amerima treba još jedna baza. Kako Amere nije bilo briga za moje mišljenje Kosovo je postalo republika, nisam sigurna, čini mi se da ju je i “Hrvatska” priznala.
To je jače od mene, Josipović mi se sviđa. Nimalo ne liči na histeričnog Tuđmana a nema dodirnih točaka ni sa “duhovitim” Mesićem. Djeluje poput ribe spremljene na lešo, životinje od koje nikome ne prijeti baš nikakva opasnost. Dapače, kad je pojedeš osjećaš se bolje.
