Kolinda Grabar Kitarović

Jučer je izabran peti predsjednik Hrvatske. Nažalost, izbor me nije ostavio hladnom. Umjesto da opušteno čitam “Moju borbu”, šesti dio, drugi put, histerija “crvenih” i očaj “plavih” vratila me u prošlost.

30. prosinac

Muž i ja smo bili uzbuđeni. Već godinama tridesetog prosinca pripremamo večeru za naše prijatelje. Ništa posebno. Spremila sam rižoto s tikvicama, na stol smo stavili brdo narezaka, grickalica, pića. Iz Beograda smo donijeli fenomenalan mladi kajmak, muž ga je kupio na pijaci Kalenić.

Stigli gosti. Prijateljica je donijela vruću gibanicu, druga kolač od lješnjaka i šlaga, treća keksiće koje je sama ispekla, u našem je frižideru čučao tiramisu. Podijelili smo poklone, popili piće dobrodošlice i sjeli za stol. Atmosfera je bila odlična. Dugo se poznajemo, uživamo kad smo skupa. Gibanica se pojela u trenu, moj rižoto je ostao u loncu, kajmak smo jeli žlicom, kolači su bili odlični. Družili smo se do jedan iza ponoći.

Pokušavala sam se izvući. Ležala sam na kauču, bjesomučno čitala knjige, pa kuhala, gladila mačku, psu davala keksiće, sebi davala pasje keksiće kad je ponestalo mojih, sebi davala čokoladu za kuhanje kad sam pojela onu za jedenje, grickala sam krušne štapiće sa okusom špinata, skakala na vagu, silazila s vage očajna, pa sam sebi dala kuhane suhe šljive, pa…

Nitko normalan u ovoj zemlji ne misli da su Srbi bitni. U Hrvatskoj ih ima koliko i bakterija u mokraći zdravog čovjeka.

KGK, kako joj tepaju mediji, ovih je dana u Kninu slavila Pobjedu. Za neupućene, pred sto su se godina   Milošević i Tuđman  po diktatu Amerike dogovorili da se iz Hrvatske protjera 250 tisuća Srba.

I bi tako. Odoše Srbi iz Hrvatske, pješke, autom, većina na traktoru. Zanemariv broj ih je ostao u svojim kućama i sačekao herojsku, hrvatsku vojsku. Neki su doček preživjeli, mnogi su završili u bunaru ili su dobili metak.

Slučaj “Daruvarac” je najbolje što se portalima i ostalim medijima moglo dogoditi. Nabildana, istetovirana “zvijer” izmasakrirala je osamnaestogodišnju Zadranku i još je sve snimljeno.

Na jednom našem portalu novinar je predsjednicu Grabar Kitarović nazvao “kujom”. Nisam primijetila da je to izazvalo bilo kakav nemir u ovoj zemlji punoj strastvenih ljudi. Ja sam zadnja koja sam očekivala da će bilo tko reagirati, znam gdje živim, pa ipak i ja takva i ovdje mislim da sve ima svoje granice i da bi se “novinari”, ma koliko bili “inspirirani”, ipak, ponekad, trebali suzdržati.

Naša predsjednica je ovih dana u Njujorku rekla kako ne postoji “kolektivna krivnja”. Gospođa je željela naglasiti kako u BiH jesu neki Hrvati klali Muslimane, palili im kuće, ubijali dječicu, masakrirali ih u logorima, možda je neka od silovanih pa ubijenih malih Muslimanki sanjala da će trenirati klizanje na ledu… Gospođa je željela naglasiti da su to radili “neki” i “oni”, a nikako “mi” . General Praljak je u čitavoj priči bio posebno nevin, da nije bio posebno nevin ne bi ispio otrov.

Ne kužim, da me ubijete. Otkako imaju Hrvatsku plaše nas Rusima. Kad smo ušli u NATO proglašen je doživotni Dan radosti. Predsjednica nam je stigla iz NATO-a da utvrde gradivo Hrvati i Hrvatice kojima pamet nije jača strana. Ugrozom od Rusa prijetili su nam i prijete i ovih dana. Zato je naš ministar obrane, onaj kepec, ne znam kako se zove, odlučio da ćemo još ove godine kupiti stopedeset američkih aviona koji će nas čuvati od Rusije.

Jedina sam u Hrvatskoj koju frka oko uvođenja obaveznog vojnog roka, ili kako se to već zove, uopće ne uznemiruje. Ne volim ljude koji osuđuju majku našeg premijera, gospođu Plenković. Ona je svoga sina oslobodila vojske jer je bio, danas očito nije, “anemičan.”