Jugoslavija

Sjećam se Jugoslavije. Za one koji su je zaboravili ili nisu u njoj živjeli…

Čitam o nesreći koja je zadesila pomorce Jadrolinije i srce me boli. Ne znam jesu li već šefovi Jadrolinije i ostali uključeni u priču izrazili porodici stradalih “duboku sućut”, ako i jesu ja znam da im se zaista za njih i njihovu sudbinu jebe, ono baš jebe.

Ne znam jesam li vam ikad priznala koliko mi je drago da Jugoslavije nema. Sjećam se mrskog vremena kad je moj jadni, stari susjed bauljao ulicama Rijeke i zapomagao: “Druže Tito Josip Broz, Ive ti je gol i bos…“ Svaki put kad bi drug Tito odlazio na Brijune koji su se tada zvali Brioni jadnog bi nonića Iveta (tako glasi akuzativ od Ive na čakavskom) zgrabili milicajci i strpali na mjesec dana u prdekanu. Ne, Jugoslavija nije imala milosti prema neprijateljima naroda.

Na današnji dan pred trideset i devet godina umro je drug Tito.

Živjeli smo u Jugoslaviji. Dok je bio na umoru mnogi od nas jedva smo čekali da se agonija završi. Nadali smo se da će s drugom Titom umrijeti i Jugoslavija.

I bi tako. Iza sebe smo ostavili mrak i ugazili u krvavo svjetlo demokracije. Toliko smo željeli da možemo u svakom trenutku kupiti banane, kavu, upaliti svjetlo, sjesti za volan automobila ne vodeći računa je li dan parni ili neparni.

Umrla je Milena Dravić. Da živimo u nekom drugom vremenu, u nekoj drugoj zemlji, ta bi se vijest ukazala na ekranima jugoslavenskih televizija onako kako nam se ukazala vijest o Titovoj smrti. Milena je bila Tito jugoslavenskog filma. Svi koji smo uz nju odrastali to znamo, generacije koje dolaze prepoznat će je kao veliku, doduše, Tito im neće pasti na pamet. Političari, koliko god bili veliki, s vremenom ipak umiru, umjetnici žive dovijeka.

Sjećate se Jugoslavije? Bila je to zemlja u kojoj su ljudi u mirovini imali krov nad glavom, od mirovine su mogli plaćati režije. Lijekovi se nisu plaćali, liste čekanja nisu postojale. U Jugoslaviji je bilo nezamislivo vidjeti čovjeka sa glavom u kontejneru. Danas stotine tisuća građana Hrvatske misle da je njihovo pravo na kopanje po kontejneru ono najsvetije što je njima njihova borba dala.

Nema dana a da netko od naših zadriglih političkih analitičara ne spomene “zločinca Tita”, “Titovu diktaturu”, Jugoslaviju, “mrak”. O “svjetlu” piše niži ešalon. Siročići imaju ugovor na tri mjeseca što nikako ne znači i da dobivaju honorar. Zaduženi su za pisanje hvalospjeva nemuštom seoskom popu koji je zahvaljujući crkvenoj lovi danas u Hrvatskoj postao Poštenjak Nacionalni Prvi.

Na nekom sam portalu pročitala dirljivu priču o bračnom paru koji živi u nekom gradu u Srbiji. On ima rak, ona umire od raka. Preko medija mole da im dobri ljudi pomognu otplatiti dugove kako im djeca ne bi ostala bez krova kad im roditelji umru. Spominju iznos od nekih sedam tisuća eura. Znam da ih moj prilog, možda će na portalu osvanuti i broj bankovnog računa, neće spasiti ali bi pomogao.

Sudbina ili Bog, tko nas ovih mokrih dana zajebava? Jugoslavija je nestala u krvi. Konačno smo prestali biti braća. Planuo je mir. Zašto vodurina nije ostala u koritu?

Evropski parlament je svoju umjetničku zbirku upotpunio, kako javljaju hrvatski mediji, djelima “hrvatskih umjetnika”. Martin Schulz predsjednik Evropskog parlamenta je na otvaranju izložbe “djela hrvatskih umjetnika” rekao kako je Jugoslavija bila slobodna zemlja koja je umjetnicima dopustila da se slobodno izražavaju.