Jučer je Bekingpalača najavila nekakav skup što su svjetski novinari preveli kao smak svijeta. Dogodit će se Nešto i onda više ništa neće biti kao prije. Možda je umrla Elizabeta? Pablikrilejšeni iz Palače su to demantirali. Buljila sam u ekrane i čekala.
Hrvatska je po količini bijede i beznađa na vrhu evropske ljestvice strave i užasa. Iz nje glavom bez obzira bježi i mlado i staro. Ljudi u najboljim godinama, visokoobrazovani, kad i rade, ne mogu preživjeti. Dave ih banke, roditelji im skapavaju od gladi i bolesti. Mirovine mizerne, 2000 kuna ljudima koji su godinama radili velike su k’o kuća.
Gledam Beograd. Valja se ulicama. Skupa stupaju milicija, klinci, penzioneri, vojska, studenti, ujedinjeni žele promjenu. Naravno da do promjene neće doći ali poanta je da se Srbi bune. Danas će ih na cesti biti deset tisuća, sutra sto, za koji mjesec milijun. Nadajmo se. Političari, ma koliko “jednoglasno” izabrani neće moći zanemariti tu silu. Ni oni, ni oni koji ih drže u sedlu. Narod, i onaj najmanji i najbjedniji i najgladniji ima moć. Svaki narod ima moć i ogromna većina naroda je u povijesti vrisnula i smaknula silu koja joj je radila o glavi.
Što nam prvo padne na pamet kad kažemo “Hrvatska”? Todorić. Kako Ga spasiti? Agrokor se trese, Todorić je naš Tata, ne možemo gledati smrt Oca a da nam se srce ne smrzne.
Da mi je netko devedesete rekao da ću živjeti u zemlji u kojoj ću 2017. morati “braniti” uglednu riječku profesoricu Snježanu Prijić-Samaržiju koja će biti izabrana za rektoricu Sveučilišta u Rijeci, od napaljene hrvojadi, rekla bih mu da je lud. Svi mi koji živimo u Gradu Koji Teče znamo profesoricu. Nabrajati njene ljudske i stručne kvalitete da bih je “obranila” od anonimnih divljaka koji se glasaju na jednom od smrdljivih naci-portala čini mi se besmislenim.
Jedina sam u Hrvatskoj koju frka oko uvođenja obaveznog vojnog roka, ili kako se to već zove, uopće ne uznemiruje. Ne volim ljude koji osuđuju majku našeg premijera, gospođu Plenković. Ona je svoga sina oslobodila vojske jer je bio, danas očito nije, “anemičan.”
Kolinda je ošla u Ameriku a da hvatskim kolumnistima to nije najavila. Popizdili su. Nema tog hrvatskog pera koje drži do sebe a da se nije obrušilo na sirotu Kolindu. Hajka ide tako daleko da smo jučer u Nedjeljom u dva, najsramotnija emisija u povijesti Hrvatske teve ikad, gledali vlasnika neke bosanske televizije koji je također zajahao Kolindu. Nešto je rekla o BiH što se njemu nije svidjelo. Gospodin joj je posvetio nesuvislu pjesmicu i uvijeno, kako to samo znaju mužjaci u šezdesetoj, poručio što bi joj radio zato jer je plavuša.
Pišem ovo jer me zapanjio odjek mog prethodnog teksta. Ne vidim ni jedan razlog zašto je pročitan 60.000 puta. Nisam rekla ništa novo, mladi u Hrvatskoj zaista kurcem ne mrdaju da bi promijenili svoj život, a onda kad napišeš nekoliko rečenica o onome što svi znaju i svi vide to se čita kao da si otkrio zašto je Kolinda otišla u Ameriku. Ne, neću širiti ovu temu. Ako je gospođa provela Božić onako kako ja mislim da jest mogu joj samo čestitati i poručiti da bih na njenom mjestu učinila isto i jebalo bi mi se, vjerojatno se i njoj jebe, što o tome pišu piskarala koja ni u ludilu ne bi u nastavcima nagađala kako je Plenković proveo Božić.
Vidjela sam da se potpisuje peticija, studenti traže da im i dalje ostane neoporezivo 50.000 kuna prihoda godišnje, ovi novi su im iznos spustili na 15.000. Potpisala sam. Suosjećam sa klincima, ali… Što znači “peticija”? Kad je u povijesti “peticija” išta promijenila? Nema toga što mi u Hrvatskoj toliko ide nakurac koliko mi idu mladi. Otkako postoji Hrvatska, mislim na ovo sranje što neki nazivaju državom, mlade se zajebava, jebe i siluje.
Zvuči perverzno ali kad naletim na neki tekst o “ustašama”, “četnicima” i “protivljenju Hrvata da Srbi uđu u EU” uhvati me histeričan smijeh. Poželim zapjenušanim dečkima reći, ej, opustite se. Koliko je vrijedno toliko se uzbuđivati dok vam rak grize limfne čvorove? Nikome ništa ne govorim jer sam nitko i ništa.
