Djeca

Stojimo na onom trgu pokraj apoteke. Gledam svoju kćer. Pramenovi stari nekoliko mjeseci, sivi i isprani, oči mutne, da mi ta mlada žena nije kći moje bi ocvalo srce bilo veselo. Ni cure u dvadeset i nekoj nisu uvijek lijepe.

“Dala si mu 100 eura za frizera?” Moja me kćerka bijesno gledala.

Pozvali smo djecu na ručak. Imamo šestero djece. Ivančica se motala oko stola, mačke Koko i Pepica su se izgubile.

Ovih su se dana horde prvašića uputile prema mučilištima.

“Krešo, blažene oči koje te vide, super da si došao, Isuse koji ruksak nosiš?!”

“Selim k tebi.”

“Na koliko dugo, starci mi ništa nisu javili.”

“Na zauvijek.”

“Ne zajebavaj, što se opet dogodilo?”

“Nona, starci mi idu nakurac, ne mogu više…”

“Krešiću, ti si u pubertetu, lupili su te hormoni, to će proći, nije tvojim roditeljima lako…”

“A meni je? Danas sam dobio keca iz hrvatskoga, stara je popizdila…”

“Što nisi znao?”

Jako sam zadovoljna odjekom moga teksta u kome sam opisala gadove, plodove utrobe svoje. Ako niste čitali na svim mogućim portalima, a ni na mom iako stoji ispod ovog testa, prepričat ću vam sadržaj.

Svi smo mi vidjeli na cesti musavo dijete staro pet ili šest godina kako prema nama pruža malu smeđu ruku i traži od nas lovu. Zgađeni i užasnuti uvijek bismo se zapitali što rade centri za socijalnu skrb i zašto male robove ne maknu s ceste.

Mi koji imamo rak postajemo lagano nemirni kad nam je kontrola na vratima. Za koji dan ću sjesti pred moje liječnike i čekati što će učiniti sa svojim palcem. Hoće li ga dignuti u zrak ili okrenuti prema betonu obloženom nekom plastičnom masom.

Severina je opet ostala bez djeteta, hrvatske institucije samo rade svoj posao, ali to više nije VIJEST. Bilo je očekivano.

Moj poljski prevoditelj Gregor ispričao mi je fenomenalnu anegdotu. On i žena iznenada su dobili dvije karte za kazališnu predstavu koju su svakako željeli vidjeti. Imali su malog sina, njihova teta čuvarica je srećom bila doma. Zatražili su od nje da uskoči.