Brak

Priznajem, o muškarcima, generalno, uvijek sam mislila da su svinje dok ne dokažu suprotno. Nikad mi nije padalo na pamet da bi značajan broj mogao to i dokazati.

Što nedostaje ženama? Zašto ih “njihovi” mužjaci ubijaju, masakriraju, pače, s velikim užitkom? Ne, nema tu razlike između Švedske i Hrvatske, Zadra i Štokholma. Mužjak je mužjak ma gdje živio. Svi su oni ludi za noževima, svima njima treba mrtva žena među nogama da bi im se mogao dignuti, ono, baš dignuti. Ni “Kockasti”, ni kockanje, čak ni jebanje vlastite kćeri ne može ih toliko usrećiti koliko zadnji hropac njihove voljene.

Udavala sam se četiri puta, ne zato jer sam kurva, poštena sam žena. Kad se zaljubim, ja se razvedem, pa se udam. Rastajem se opet. Ne, nisam se zaljubila, jednostavno, dosta mi je. Moja tolerancija je kapitulirala. Gotovo je! Među nama je gotovo. Njemu djeca, meni stan.

Ležim na katu jer sam bolesna. On je u prizemlju.

On:“Jesi li budna?”

Ja:“Jesam.”

On:“Imaš li temperaturu?”

Ja:“Mislim da je pala.”

On:“Jesi li gladna? Oćeš da ti nešto spremim?”

Ja:“Što?”

On:“Njoke sa umakom od rajčice.”

Ja:“Njoki? Kakvi njoki? Odakle ti njoki?”

On:" Ona ih je donijela i čestitala nam Novu godinu?"

Ja:“TKo ona?”

On:“Kći.”

Ja:“Čestitala nam nakon pet dana? Zašto me nisi probudio?”

On:“Oćeš jesti njoke sa umakom od rajčica?

Danas sam na nekom portalu vidjela jednu od najbogatijih Hrvatica, “stilsku ikonu”, kako na minus dva hoda pokraj muža, na nogama joj dlakom obrasle papuče. Obične kućne papuče koje je kreirao neki svjetski peder koštaju oko tisuću eura. Ženska, opsjednuta potrebom da sirotim Hrvaticama pokaže da je u trendu, na gola je stopala navukla one dlake i smiješi se u kameru.

Jutros mi je kći, pitaj boga čime izazvana, poslala moju fotku kad sam imala dvadeset i šest godina. Bila sam presretna, mlada mama. O čemu sam sanjala? Sjećam se da bih, kad bismo se vozili noću, gledala u blještave prozore i maštala kako ću jednom, jedne noći, vidjeti kako moj prozor sja. I bi tako. Stekla sam ja svoj prvi prozor jako rano, ali to nije bilo to. Željela sam više svojih prozora na svom većem zidu. I bi tako. Ali to nije bilo to.

Gledam ga. Leži na kauču i spava. Pet popodne. U nekom od naših života voljela sam velike, kisele, crvene jabuke. Evo je na kuhinjskom stolu. Kad je ušao u kuću uručio mi je jabuku zato jer me voli. Ne zna? Zaboravio je? Jabuka je iz drugog filma. Danas ja ne jedem kisele jabuke, danas ja imam gastritis. Zna on da ja imam gastritis kao što i ja znam da on ima vodu u koljenu. Ne palim se zbog toga dok gledam jabuku.

Župan Tomašević prebio je ženu. Gospođa Tomašević maltretirana je godinama, u očaju se čak mailom požalila premijeru Plenkoviću. Čovjek se začudio, ne poznajem gospođu. Ne kuži, premijer, gospođa Tomašević mu se obratila zato jer poznaje njenog muža. Pripadaju istoj stranci.

Većina neoženjenih muškaraca preklinje me za savjet, kako ostati slobodan do sedamdesete? Dečki, ako ste u trideset i petoj, obratite pažnju na svoju mamu.

Okružena sam očajnicama. Sve su oko trideset i pete. Preklinju me da im nađem muža. S Anom sam bila u Dubrovniku pred deset dana. Na sebi je imala večernju srebrnu haljinu, s prednje strane zatvorena gotovo do grla, uski, dugački rukavi, leđa potpuno gola. Na glavi nekoliko kilograma svoje crne kose. Tamne, velike oči, blještavi zubi, vitka, visoka metar osamdeset, doktorica nauka, trideset i tri godine. Nađite mi muža, nađite mi muža.