Bolnica

Riječka onkologija je u kamenu i željezu. Proširuje se dok vrućina ubija, medicinske sestre dave se u paklu sa smiješkom na licu. “Pacijentima je najgore”, “to je naš poziv”.

Jučer sam po tko zna koji put ušla u bolnicu. Jedva sam napravila tri koraka, tri koraka su maraton za ovakve poput mene, i srušila se u stolicu.

Naši su se sabornici opet sastali. Odmoreni. Njihov godišnji traje mjesecima, ako mu se doda besmisleno štrcanje bijesne pjene u saboru, gospoda se odmaraju trinaest mjeseci godišnje.

Iz dubokog  sna, spavala sam u bolničkom krevetu, trebala ga je izazvati tableta koja će me sigurno olešiti, probudili su me ženski krikovi, MAMAMAAAAA… Nadala sam se da je noćna mora, nije bila. Žena je umirući zazivala majku. Nabila sam slušalice na uši i čula kako Jasna Zlokić pjeva, ja sam skitnica, ne drži me mjesto… Moja najdraža pjesma iako nikad više neću skitati.

Umirem. Nije fer ovo pisati kad imaš onkologa, dr G. se zove, ne smijem mu spomenuti prezime. Šteta. Zove se kao meni najdraža ribica.

Zato što mislim da umirem, eto, G, ispravljam se, želim biti bliže svom mužu. Ušuškala sam se uz njega. Gledali smo izbore.

Konačno sam shvatila ono što meni ipak sljepici godinama bode oči. Plenković je jednostavno glup čovjek. Glupan u najbanalnijem smislu.

Nedavno sam pročitala da se u Kini proizvodi 30% količine svjetske rajčice. Beru je ljudi u okovima. Pali su mi na pamet dok sam gledala novinare koji su glupanu držali kruške pod njuškom i pomislila kako je kineskim robovima posao i lakši i maštovitiji.

Jutros sam bila u bolnici. Kod doktora Brusicha, riječke i hrvatske legende koja bi mogla biti svjetska, ali ne želi, bila sam naručena za 08.15. Došla sam četrdeset i pet minuta ranije da bih se mogla na vrijeme naručiti na šalteru broj 2.

Grupa divljaka je u Borovu Selu u pratnji policije urlala : “Ubi, ubi Srbina!“.  Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno djelo „javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedjelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.

U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Dečki nemaju kune u džepu. Za pivu i sendvič urlat će što god naručiteljima padne na pamet. Tko su naručitelji nećemo saznati.

Zatvorilo u Hrvatskoj kafiće, restorane, barove… zato što svijetom hara kuga 21.vijeka. Mrtvih na sve strane, bolnice krcate, šatori se dižu, nema liječnika, nema sestara, nema lijekova. Vlada, Stožer ili pitaj boga tko odlučio je da bi neke ovce trebalo stjerati u tor.

Ugostitelji i ostali zaključani digli su se na zadnje noge i krenuli, tako tipično hrvatski, paliti lampaše na Trgu bana Jelačića i prijetiti(kome), da će krenuti dijeliti otkaze. Oni će propasti, tisuće će ljudi ostati bez posla, Hrvatskom će zavladati glad, bijeda, kriminal…

Ne mogu riječima opisati koliko mi se gadi ova vlast. Hadezeovci su mi bili mnogo draži jer nisu bili licemjeri. Svi smo znali koliko su puta premazivali tunele, koliko koštaju Sanaderovi satovi, tko su bossovi u Zadru, o Bajiću da se ne govori.

Hrvatska je definitivno hipersenzibilna kad je riječ o njenim građanima u nevolji. Tako su se ovoga petka u Splitu kresali cura i momak. U jednom trenutku, totalno neočekivano i bez ikakve najave, rasprsnuo se kondom. Isuse i Marijo!