Amerika

Da sam lakozapaljiva ženska baš bih bila sretna ovih dana. Čitav je „civilizirani svijet“ na nogama. Ljudi stupaju ulicama svih svjetskih gradova i „bore se“ protiv rasne segregacije. U ovoj se priči urla, drži govore i transparente, diže šake u zrak da bi se pomoglo crncima, ma gdje bili, u borbi za njihova ljudska prava.

Crnci, ma gdje bili, u Americi, Australiji, Britaniji, Francuskoj…žele „samo“ jedno. Ravnopravnost s bijelcima. Daleko bi me odvelo kad bih krenula nabrajati imena svih „velikih“ ljudi današnjice koji ih podržavaju, neki čak uplaćuju milijune dolara koji će biti uloženi u…Što? Daljnju borbu za crnačka prava? Nove prosvjede? Otvaranje radnih mjesta na neodređeno vrijeme samo za crnce? Izgradnju državnih stanova diljem svijeta u kojima će crnci živjeti k'o ljudi i plaćati nisku stanarinu?

Ima nas koji čisto racionalno ne volimo Ameriku. Kad kažem da ne volim Ameriku, to govorim otkako sam je bolje upoznala, sin mi je tamo proveo dobar dio života, uvijek osjetim potrebu da svoju tezu opravdam činjenicama koje spominju pametni ljudi. Ja sam previše emotivna i previše neobjektivna. Moj je sin tamo dugo bio „bijelo smeće“, dva američka fakulteta nisu mu pomogla da ne bude crnac u bijeloj koži.

Zato sam u Jutarnjem s velikim interesom pročitala skraćeno uvodno poglavlje iz knjige „Cijena profita“ američkog ekonomiste i nobelovca Josepha E. Stiglitza. Izdvojila sam nekoliko rečenica.

Na današnji dan, zaboravila sam koje godine, započeo je Treći svjetski rat. Nekoliko aviona, nikad nećemo saznati tko ih je poslao, sa crnom je zemljom sastavilo Blizance.

Kolinda je ošla u Ameriku a da hvatskim kolumnistima to nije najavila. Popizdili su. Nema tog hrvatskog pera koje drži do sebe a da se nije obrušilo na sirotu Kolindu. Hajka ide tako daleko da smo jučer u Nedjeljom u dva, najsramotnija emisija u povijesti Hrvatske teve ikad, gledali vlasnika neke bosanske televizije koji je također zajahao Kolindu. Nešto je rekla o BiH što se njemu nije svidjelo. Gospodin joj je posvetio nesuvislu pjesmicu i uvijeno, kako to samo znaju mužjaci u šezdesetoj, poručio što bi joj radio zato jer je plavuša.

Zvuči perverzno ali kad naletim na neki tekst o “ustašama”, “četnicima” i “protivljenju Hrvata da Srbi uđu u EU” uhvati me histeričan smijeh. Poželim zapjenušanim dečkima reći, ej, opustite se. Koliko je vrijedno toliko se uzbuđivati dok vam rak grize limfne čvorove? Nikome ništa ne govorim jer sam nitko i ništa.

Kad je nedavno predsjednica Kolinda zabunom ili “zabunom” hrvatskoj dječici uvalila u poklon paketiće srpske čokoladice, pa se zatim ispričala, pa još dodala “kako se to više nikad neće ponoviti”, normalan čovjek je pomislio kako je naša predsjednica glupača. Srpske čokoladice dizati na nivo simbola hrvatsko-srpskog neuništivog neprijateljstva može samo osoba kojoj nisu baš svi na broju.

Gospođu Kolindu Grabar-Kitarović ne držim ni previše pametnom ni glupom. Pretpostavljam da se njezin kvocijent inteligencije ipak drži negdje oko stotke. Gospođa, dakle, nije glupača, gospođa je političarka. Ovo mi je ovog trena palo na pamet, političarka se rimuje sa zvečarka. Želim reći, Kolinda je opaki igrač. Sluša svoje i naše gospodare kojima sukob sa dovijeka nam mrskim Srbima savršeno odgovara da pažnju običnih građana skrene sa daleko gadnijih tema nego što su to subotičke čokoladice.

Koliko je Nijemaca ovaj vikend odletjelo u zrak za mene nije prijelomna vijest. Meni je jasno zašto lete. Stavimo se  u kožu klinca Sirijca, klinca Iračanina, klinca Libijca, klinca Pakistanca, klinca Afganistanca… Ili klinceze. Mladi ljudi iz zemalja u kojima su nekad živjeli njihovi pradjedovi, djedovi, braća, sestre očevi i majke, susjedi, šira rodbina, danas bauljaju njemačkim ulicama, francuskim ulicama, londonskim ulicama, hodaju u zemljama čije su im vojske zatrle sjeme.

Nas Hrvate moglo bi se usporediti sa kurvetinom koja ne zna reći ne ma kako joj mušterija bila smrdljiva. Ali to nije sve. Mi ne da ćemo svakome tko naleti raširiti hrvatske noge mi ćemo mu našu uslugu još i platiti. Ne treba ići daleko u prošlost. Pušili smo Hitleru, Musoliniju, Titu i Komunističkoj partiji, danas smo labrnju razvalili papi i Katoličkoj partiji. O gutanju američke sperme da se ne govori. Davimo se od užitka.

Danima od prijatelja dobivam mail koji je “važan” i koga moram “slati dalje”. Dogodilo se nešto strašno, misle svi koji mi pišu. Monsanto, zloglasna američka tvrtka koja je ujedno i jedan od najvećih svjetskih proizvođača GMO proizvoda donirala je 445 tisuća eura vrijedno sjeme kukuruza poljoprivrednicima u Hrvatskoj, Srbiji i BiH da bi im pomogla zasijati njive uništene poplavama.

Agresija me sve više davi. Kako se kome od njih digne spraše nam ga u jedan od otvora po svom izboru. Danas sam pročitala da smo sa Amerima potpisali ugovor prema kome nas koji živimo u Hrvatskoj i sve građane zemalja oko nas čiji političari nisu to htjeli potpisati mogu prisluškivati, čitati nam mailove, ukratko, jebati nas.