Život

Gola sam u krevetu. Nedjelja. Probudio me miris kave.

Da se još jedanput rodim…

Rekla bih sebi, jednom neću biti curica i otići ću od oca zauvijek.

Koliko ste samo puta pročitali ovu rečenicu i nastavili dalje drkati po mobitelu…

Postoje tri vrste žena. U prvu grupu spadaju žene Obožavam bebe, u drugu Pička ti materina, treću čini grupa Da se još jedanput rodim…

Gledam oko sebe život mladih žena i muškaraca. Svatko od njih u džepu drži čarobnu pilulu, za ne daj bože. Taj ne daj, bože, treska ih svaki dan. Obični, mladi ljudi, ne mislim na mlade političare kriminalce ni navijače divljake, dakle ljudi koji u sebi imaju ljudskosti, lome se iz dana u dan.

Jedanaest godina pišem ovaj blog. Pogledali ste ga preko 20.000.000, da, dvadeset milijuna puta. Nemate pojma koji je to užitak ulupati u komp nešto što te muči ili usrećuje pa onda čekati efekte od tog. Autor ideje je moj sin.

Svatko tko piše na mreži izaziva ljude ili „ljude“. Pa mu onda ispod objavljenog teksta nešto poručuju ljudi i „ljudi“. Ponekad me komentari nasmiju do suza, drugi puta dirnu. Kad se razmašu hejteri ostanem bez teksta. Je li moguće da svi ti nesretnici ne kuže koliko je moj život lijep?

Naš Zoki, „predsjednik s karakterom“, opet je uzburkao hrvatsku javnost. Bila sam sigurna da nakon dosadašnjih nastupa ne može više i ne može dalje. Prevarila sam se. Takvi čovjeka uvijek iznenade. Može Zoki bolje, uvijek Zoki može bolje, još nije doživio orgazam.

Pa ipak…On misli da Udruga B.a.B.e. ima „glupo i neduhovito“ ime. ?! Čovjek je iz Dalmatinske zagore, iz Sinja? Nije moguće da je Dalmozagorac zaboravio da „baba“ u Sinju i ostaloj Zagori znači baka? Zaboravio je da mu je „baba“ pekla palačinke, pričala mu priče, grlila ga, ljubila, voljela onako kako to samo mogu bake, none i sinjske babe?

Provela sam deset prekrasnih, toplih, babljeljetovskih dana u Mošćeničkoj Dragi, mjestu moje mladosti. Tko u nju dođe prvi put siguran je da ribarsko mjestašce izgleda onako kako je izgledalo prije sto godina.

Kamena peškarija, riva, svjetionik, ribarski brodovi plutaju u lučici, prekrasne plaže na kojima ima kupača kao da korone nema. Hotel Marina star nekoliko desetaka godina zatvorio je svoja vrata, mještani kažu da ga je kupio neki „Šiptar“. Obišla sam ulicu moje mladosti koju smo tada zvali „klanac“. U njoj žive duše nema. Domoroci su svoje stanove i kuće, i ja, prodali. „Klanac“ je prljav jer bi stepenice trebali mesti vlasnici stanova. Sjećam se koliko sam puta ja, protiv svoje volje, mela „škalini“ koji su vodili od naše „kuće“ do ceste.

Draga ekipo, draga publiko!

Večeras će biti premijera „Dabogda te majka rodila“. Ne mogu vam opisati koliko mi je žao što neću biti s vama. Upoznala sam većinu od vas, divni ste ljudi, kada smo se sreli imali smo velike planove. Vi igrati moje likove, ja doći u moj voljeni Beograd. A onda nas je zaključala korona. Svijet mi se srušio na glavu. U martu, kada se dan pred pretpremijeru otkazala predstava, imala sam osjećaj da korona nešto posebno ima protiv mene, da baš mene želi opako zajebati i za srce ugristi.

Vrijeme je pokazalo da nisam bila meta. Čitav svijet je pod ključem, ja ne znam čijim, možda neki znaju, ali šute. Mislite da sam jedna od onih ludih teoretičarki zavjere? Nisam, ali mi je nekako nevjerojatno da se može u nekoliko minuta razoriti svijet, a već mjesecima nitko na svijetu ne zna što je korona. Gdje su ljudi koji se čitav život bave medicinom? Jedino što smo od njih do sad suvislo čuli jest da moramo prati ruke. Dobro jutro, Znanosti!

Jučer je bila nedjelja, dan od odmora. Ne gledam televiziju jer ne mogu podnijeti kad ministar Beroš pun suosjećanja Naciji priopći da je preminulo petero ljudi, stanka, tužan pogled u kameru, stanka, pa se spomenu godine pokojnika: 89, 99, 98, 88, stanka, tužan pogled, stanka…