Školstvo

Drage mame, dragi tate!

Imam unuče koje volim najviše na svijetu. Siroto moje u školi za ručak dobiva crve. Na stol mu je crve isporučilo hadezeovsko smeće koje je pobijedilo na natječaju. HDZ već desetljećima pobjeđuje u Hrvatskoj, kad ga sa trona zbaci SDP vidimo da se radi o istom sranju samo drugom pakovanju.

Ne, ne čudim se hrvatskim političarima, čudim se nama žrtvama. Zašto sjedimo doma pognute glave i šutimo čak i kad nam djecu hrane crvima?

Super je živjeti u ovoj zemlji. Nikad nije dosadno. Naši nas političari, popovi i prolajferi, za one koji ne znaju engleski, borci i borkinje “za život”, stalno gađaju otkačenim temama. Mi grizemo li grizemo dok oni našom lovom sebi grade dvorce i palače i živo im se jebe za nas i našu borbu za opstanak. Meni je sve to smiješno ali većini oko mene, ne družim se sa onih pet tisuća kriminalaca koji imaju Hrvatsku, baš i nije. Na što posebno pizde moji prijatelji?

Živim u mirnoj zemlji među totalno opuštenim ljudima. Raduju ih sitnice koje ipak život znače. U megamarketima znaju naletjeti na “akciju”. Za samo pet kuna možeš kupiti pola kilograma ružičastog akcijskog mesa. Pred tri sam godine bila u Petrinji. Radnici iz Gavrilovića ispričali su mi da u svojim pogonima zaleđeno argentinsko meso staro četrdeset godina pretvaraju u “hrvatsko”. Zlobnici? Lažljivci?

Jučer sam nazvala  starački dom u Zadru. U slušalici sam čula grubi, ženski glas. “Dom!” Ni dobar dan, ni izvolite, ni što vam treba… “Dom!” Čovjek rijetko naziva državne ustanove kad nije u frci zato bi državni zaposlenici morali biti pristojni, da nama, siročićima, olakšaju život formalno kad nam ga stvarno uništavaju na sve moguće načine. “Dom!” A “dobar dan”?

Na kraju školske godine učitelji i dječica iz hrvatskih osnovnih škola odlaze na  izlet. Za sada putuju samo Hrvatskom. Španjolska, Engleska ili Italija još nisu u modi. I dok srednjoškolski profesori ubiru lijepu proviziju organizirajući maturalna putovanja preko njima najdražih agencija siročad iz osnovnih škola mora bauljati Hrvatskom da bi djeca upoznala Domovinu a zatim je još više voljela.

Moji srednjoškolski dani bili su najčišći horor. Profesor iz fizike, totalno zbunjen, stalno okrenut prema ploči, mrmljao je i pisao formule koje je razumio on i jedan genijalac njemu sličan. Povremeno se znao baciti preko balkona, nitko ne zna koliko se puta pokušao ubiti, svaki put bi se nakon oporavka vraćao u razred još očajniji i bolesniji. U školi je radio do mirovine.

Mjesečna brutto plaća hrvatskog učitelja sa 15 godina staža iznosi 7306 kuna. Jadni učitelji, jadni profesori. Bila sam učiteljica.  Dok sam radila u školi stalno sam u zbornici slušala kako bi se “nešto moralo učiniti” da, tada smo se zvali nastavnici, najzad dobijemo lovu koju zaslužujemo.