Škola

Ovih su se dana horde prvašića uputile prema mučilištima.

“Krešo, što ti se dogodilo, izgledaš strašno…”

“Krešo, je li moguće da si u toj majici bio u školi?"

“Ma, daj, nonaaa…"

“Bok, nona!”

“Dobar dan, gospođo.”

Danas štrajkaju hrvatski učitelji i učiteljice. Zato čuvam Krešu i kujicu Lily. Samo none i nonići, bake i djedovi znaju što znači čuvati desetogodišnjeg unuka deset sati u paketu.

Kad sam bila dijete u osmogodišnje škole svraćali su liječnici i detektirali avetinjski mršavu djecu. Na moju sreću uvijek bi naletjeli na mene i stavili me na listu djece koja će na kraju godine otputovati na debljanje u Sloveniju. Za zaboravne ili neznalice, nekad se živjelo u zemlji koja se zvala Jugoslavija, Slovenija je bila jedan od njezinih dijelova, tamo se putovalo bez pasoša.

Kakav dobar osjećaj kad te autobusom iz Opatije odvezu do Matulja, pa na vlak, pa putuješ, putuješ, putuješ i evo te u slovenskom, malom mjestu, zvalo se, možda se još zove, Vransko. Tamo smo mi, mršava djeca opatijska, spavali u velikom, lijepom dvorcu. Sobe su imale visoke stropove, prozori su bili ogromni. Kad bih se rano ujutro probudila pogledala bih kroz jedan od prozora i u dvorištu vidjela seljaka sa naušnicom u uhu. Prao je kravi guzicu pokraj stoga sijena, na vrhu stoga bio je tranzistor, treštala je slovenska glazba, braća Avsenik. Nisam bila luda za Braćom, u Opatiji i Mošćeničkoj Dragi bili su u modi naši i talijanski pjevači.

Nazvala me nona i rekla, Krešo, kako izgledaju tvoji dani. Ja sam joj rekao, kako koji i još sam je pitao, a što ćeš mi dati. Nona je rekla da će mi dati Duplo iako djeca ne smiju jesti slatko. Moja mama je rekla da je nona ovisnica od slatkoga i da neka se čuvam i none i slatkoga.

Imam mlade prijatelje. Posljednjih mjesec dana živjeli su u paklu. Žive oni u paklu već godinama ali neću o tome. Da li će se izvući? Prošli je tjedan imao osam jedinica a na kraju školske godine morao bi imati dvije. Ako ispravi onih šest roditelji će otvoriti šampanjac i kupiti dečkiću ajfon deset. Auto neće jer još nema petnaest.

Pred sto godina moja su djeca krenula u srednju školu. Ni jedno od njih nije prošlo sa pet nula ali su srećom od liječnika dobila potvrdu da su nepokretna. Samo zato i jedno i drugo imaju fakultet a ja sam na svoje muke zaboravila. Nažalost, imam mlade prijateljice koje me ovih dana žestoko opterećuju svojim egzotičnim problemima.

Prijateljica i kuma pokazale su mi fotke sa maturalne zabave svojih sinova. Dva prekrasna, visoka, mršava dečka prvi put u životu utegnuta u odijela vratila su me nekoliko desetljeća unazad. Da li je moguće da današnja djeca osjećaju isto uzbuđenje koje smo mi osjećali pred sto godina? Hotel Kvarner u Opatiji, kristalni luster, svirali su Opatijski suveniri koji, navodno, još sviraju. ??? A stariji su od mene? Tko ih diže na stejdž?