Konačno je naša vlada povukla mudar potez. Noći o ponoći, dok cestom bauljaju samo kurve i pijanci, spodobe kojima čitanje nije jača strana, po vukovarskim je zidovima povješala table ispisane ćirilicom. Dogodilo se ono što je vlada i očekivala. Vukovar se digao na noge. Tamo još ima ljudi koji se sjećaju da im je netko uništio grad do temelja.
Kako je lako pisati o Hrvatskoj. U kafiću baciš oko na novine, oslušneš što govore ljudi u apoteci ili kod liječnika, odeš na tržnicu, uključiš teve…Crno, crno, crno. Nitko ne radi, fašisti svih boja ovih su dana zmijska tijela izveli na sunčanje. Razvalili su septičke jame ispod svojih opakih očiju i šire smrad do neba.
Mene ovo oko ćirilice vraća u stara vremena kad smo mi Hrvati urlali, ovo je Hrvatska, kad nam je Tuđman bio heroj a ne zločinac, kad smo Srbe vješali na vrbe, kad smo bili opsjednuti stvaranjem “Mojeeeee Domovineeeeee.” Što nam se pred dvadesetak godina dogodilo?
Pukla sam. I do sada sam pisala tekstove na razne teme, uvijek bi se komentiranje svelo na žestoko prepucavanje između mojih čitatelja “ustaša” i “četnika”.
Ja šumom, oni drumom. Nikad mi osjećaj nacionalne pripadnosti nije bio jača strana, te “diskusije” nikad nisam doživljavala osobno jer ne spadam ni u “četnike” ni u “ustaše”.
Ja sam druga Tita vidjela pitaj boga koliko puta. Kad god bi njegova kolona automobila prolazila kroz Mošćeničku Dragu mi djeca bismo obučeni u pionire mahali papirnatim jugoslavenskim zastavicama. Smiješio nam se i odmahivao.
U Hrvatskoj nikad nije dosadno. Svi naši mediji uvijek istovremeno razvlače jednu žvaku. Sudeći po njim mi smo još u opakom ratu sa mrskim nam četnicima. Jadnoga nam Šeksa optužuju da je ratni zločinac, Bog i Hrvati su svjedoci da on to nije.
Sigurna sam da mi nećete povjerovati. Pojma nemam kad je Dan državnosti, saznat ću htjela to ili ne. Hrvatska ima, nemojte me držati za riječ, čini mi se, dvadeset godina. Da nismo pobijedili četnike ne bi bilo ni Hrvatske ni rođendana ni zastava ni praznika ni razularenih političara koji će slaviti Pobjedu sa čašom šampanjca u ruci.
List “Novosti” što ga financira hrvatska vlada postoji da bi šest ili deset Srba koliko ih još ima u Hrvatskoj imalo osjećaj da su bitni. Da glasilo uopće postoji zna rodbina novinara koji tamo pišu. Zašto naša, treba naglasiti, hrvatska vlada, plaća svu tu siročad koja mrlja hartiju?
Ovih je dana Davor Butković, stručnjak za vina, zubace i restorane, napisao kako je Jergovićev “Otac” “najbolja proza napisana na hrvatskom jeziku koju sam pročitao u zadnjih nekoliko godina.”
Bezgranično vjerujem Butkoviću jer sam nekoliko puta, kao gošća mojih dobrostojećih znanaca, ulazila u oštarije koje je preporučio. U jednoj od njih uživala sam u sladoledu od rajčice sa preljevom od blitve.
Moj djed po majci pred sto je godina nastradao u američkom rudniku. Baka je od Amera dobila brdo love. Kupila je nekoliko tisuća kvadrata zemlje. Obrađivala je zemlju, živjela je teško, bojala se i Talijana i Nijemaca, a onda su došli Tito i partizani i moju baku oslobodili od njene zemlje.
