E, moj narode

Mnogi Hrvati kruha gladni ovih dana ipak svršavaju jer su sigurni da Pravda ulazi u Hrvatsku. Poreznici bez milosti u svoje kancelarije pozivaju lopine svih profila i traže od njih objašnjenje kako su došli do svojih kulmerovih ili nekih drugih dvora.

I Thompson, Najveći Hrvat u Hrvata, morao je odgovoriti odakle mu stan u centru Zagreba. Poreznici su ga zgrabili za vrat zato jer njegovi prijavljeni prihodi nemaju nikakve veze s onim što Thompson ima.

Zato će morati platiti, tako pišu novine, milijun kuna poreza. Milijun kuna? Zašto ne dva? Ili devetsto tisuća? Mi koji uredno plaćamo porez želimo znati i najsitniji detalj te tako žestoko nedomoljubne priče.

Kad nam već mediji ne žele priopćiti ime dečka koga trenutno troši jedan od najmoćnijih Hrvata opsjednuti jezom da će izgubiti najvećeg oglašivača, neka nam bar daju više detalja o Thompsonovoj utaji poreza.

Pravda na djelu? Zašto baš Thompson? Zato jer je “desničar”, “nacić”, “ustaša”…Da je “ljevičar” i predsjednik države da li bi mu poreznici pokucali na vrata Pantovčaka? Ne bi i ne kucaju.

Ali to i nije bitno jer je usporedba neprimjerena. Thompson koji do jučer nije imao dva zuba u glavi ne bi se nikako i nikad smio usporediti sa gospodinom koji ima sve svoje zube i još pere kosu svaki dan i još čisti smeće.

Sjećate se kako nas je nedavno u srce dirnuo kad su naši vladari diljem Hrvatske krenuli skupljati poderane najlonske vrećice. Prvi među nama ni na takvom poslu nije izgubio dostojanstvo. Čistio je domovinu od smeća obučen u tamno odijelo. Što ti je gospodin.

Dakle, Josipoviću ne pakirati, bar ne dok je predsjednik. Kad jednoga dana Josipović postane Mesić saznat ćemo kako je došao do love ili će nam netko samo reći koliku lovu zaista ima. Pa će se sve zaboraviti.

Thompsona treba zgrabiti. Da ne bi netko poreznicima koji ovih dana imaju pune ruke posla zamjerio na pristranosti, ne može samo pjevač u crnom biti Pedro, sjetiše se Todorića.

Jes! Presretna sam skočila u zrak kad sam čula kako je i Todoriću zakucala maca na vratanca, oprostite, ogromnu kapiju njegovog dvorca koji je još uvijek hotel. Da dvorac nije “hotel” Todorić čerga bi morala iseliti. To je u skladu s nekim našim zakonom.

Gotovo je! Kad on zbog dugova završi u Remetincu, kad mu “hotel” pretvore u dom za beskućnike koji bi imali kuću da žive u zemlji bez todorića, kad mu otmu dvorac u Medveji u blizini kojeg sam se kupala dok je taj dvorac bio “narodni”, kad sirotinja prestane dobivati bijednu plaću u papirićima koje izdaje Konzum, kad sve što ima ode na bubanj da bi vratio dio onoga što duguje…Hrvatska, Hrvatska će biti zemlja proleterska.

Budalama poput mene i onih oko mene za sreću tako malo treba. Jedna kava od šest kuna u kafiću pokraj kuće, posuđeni Večernjak i krupni naslov. Koliko može trajati naša sreća?

Pet minuta, deset ako se baš potrudimo. Da, pred nama je i velika čaša vode. Možemo naručiti još jednu. Smijemo i odbiti pokušaj konobara da nam iz ruku istrgne novinu i uruči je kavopiji koji je upravo naručio makjato bez kofeina pa opet pročitati sve ispočetka. Utvrditi gradivo.

Thompson će ostati bez milijuna, Todoriću će izbrisati osmijeh sa bešćutnog lica, više nećemo u glorijama gledati blještava odijela muškaraca iz dinastije Todorić i vulgarne torbe njihovih gospođa…A onda, buđenje.

Todoriću se neće baš ništa dogoditi jer je Čačić rekao, Todorić, to je Hrvatska. Ni Čačiću se neće ništa dogoditi jer je i on Hrvatska. Ni Josipoviću se neće ništa dogoditi jer je on najveća Hrvatska. Ni Mesiću se neće ništa dogoditi jer je on bivša Hrvatska…

Siroti Thompson. Toliko puta je jebao mater četnicima a sad se jadničak pita jesmo li zaista “mi” pobijedili u Domovinskom ratu. On se pita a mi odavno znamo da četnici ne stanuju Tamo Daleko.