Žene, obitelj i odnosi

Ima nas koji čisto racionalno ne volimo Ameriku. Kad kažem da ne volim Ameriku, to govorim otkako sam je bolje upoznala, sin mi je tamo proveo dobar dio života, uvijek osjetim potrebu da svoju tezu opravdam činjenicama koje spominju pametni ljudi. Ja sam previše emotivna i previše neobjektivna. Moj je sin tamo dugo bio „bijelo smeće“, dva američka fakulteta nisu mu pomogla da ne bude crnac u bijeloj koži.

Zato sam u Jutarnjem s velikim interesom pročitala skraćeno uvodno poglavlje iz knjige „Cijena profita“ američkog ekonomiste i nobelovca Josepha E. Stiglitza. Izdvojila sam nekoliko rečenica.

Svima koji žele razumjeti ovaj tekst morat će pročitati prethodni. Za lijenčine, prepričat ću dio sadržaja bitan za ovo što pišem. Nino Raspudić je kod Stankovića rekao da je njegova supruga profesorica Marija Selak-Raspudić snimljena trudna i da je neprimjereno njezine fotke širiti po portalima.

Zgrozila me Raspudićeva suluda teza. U tekstu sam naglasila da sam vidjela fotografiju trudne profesorice Selak-Raspudić i da mi tu baš ništa nije sporno. Nažalost, pogriješila sam. Nisam vidjela fotografiju o kojoj je govorio Raspudić. Vidjela sam je danas.

Kad smo postale predmet? U moje vrijeme, bilo je to pred pedeset godina, žene su hodale svijetom polugole, grudnjaci nisu bili u modi, imale su pravo na obješene grudi, celulit i starost. Kupale smo se bez kostima, na javnoj plaži, nitko nije nevinoj dječici zbog toga pokrivao oči. Bile smo ljudska bića, nismo bile predmet!

Danas? Danas sam slučajno pročitala kako je glasnogovornica nekog nogometnog kluba postala „Vrela Beba“. Vidjela sam Vrelu Bebu. Ne znam što je govorila okupljenim novinarima. Uz nju polugolu sjedio je potpuno odjeven muškarac i znakovito se smiješio. Vlasnik portala skrenuo je čitateljima pozornost na njezine fotke u bikiniju. I zaista, na Instagramu je Beba još vrelija.

Već sam pisala o ovoj temi. Možda bi ipak trebalo utvrditi gradivo? Povod za tekst mi je intervju koga sam dala Borisu Rašeti, lik je fenomenalan. Pročitao je knjigu „Ples oko Sunca“, zato mi je u Expressu poklonio nekoliko stranica. Danas mi je intervju osvanuo na ekranu mobitela, pitaj boga čime izazvan. Rašeta i ja razgovarali smo o politici, uglavnom o politici i knjizi. Danas gledam naslov intervjua na portalu  24 sata, objavljeno prije 22 sata: „Mladi ljubavnik u život mi je donio dašak vedrine i smisao.“

Živim na adresi iz naslova. Uličica je uska, nepregledna i dvosmjerna. Nema teorije da se mimoiđu dva vozila jer su na njoj uvijek parkirani automobili. Pa ipak, s vremena na vrijeme, vidim kako mojom ulicom juri neki opušteni luđak ili luđakinja. Ljeti čujem i motoriste kako glasno objavljuju svima koji ih moraju čuti, luđak na motoru, spašavaj se tko može. Neki ambiciozni voze na dva kotača.

Što bih mogla učiniti da u sebi ubijem smrtni strah? Nazvati nekoga iz Grada pa ga pitati kako je moguće da je seoski put dvosmjerna cesta? Znam u kakvoj zemlji živim pa nisam nikoga zvala, neću ni zvati. Jebe se gradskim očevima i majkama u kakvom su stanju gradska gubilišta.

Za mene je prije korone organizacija WHO bila skupina svjetskih stručnjaka koja je uz pomoć različitih država rješavala svjetske zdravstvene probleme. Bogate zemlje su u Organizaciju uplaćivale više love, siromašnije manje ili ništa. U stručnost ekipe koja bi svijetu s vremena na vrijeme nešto rekla nitko nije sumnjao.

Danas? Danas su obični, mali ljudi zbunjeni. Tko je WHO? Tko je plaća? Može li joj se vjerovati? Tko su ljudi koji u njoj sjede i svakoga dana mijenjaju mišljenje? Na početku frke oko korone „znali“ su da je to virus koji se ukazao na kineskim „mokrim tržnicama“. Tamo se prodaju čudne životinje, Kinezi svašta jedu, korona je bila „logična“ posljedica.

Jučer je bila nedjelja, dan od odmora. Ne gledam televiziju jer ne mogu podnijeti kad ministar Beroš pun suosjećanja Naciji priopći da je preminulo petero ljudi, stanka, tužan pogled u kameru, stanka, pa se spomenu godine pokojnika: 89, 99, 98, 88, stanka, tužan pogled, stanka…

Ne bih mogla navesti trenutak kad je mome mužu i meni puknuo film. Možda nakon dvadeset i šestog nastupa nekog od naših virologa koji je priopćio Naciji: “Nama je svaki život dragocjen. Ipak, moramo naglasiti da korona najčešće kosi one 70+. Ti pate od mnogih kroničnih bolesti, to je najranjivija skupina.” Tužan pogled u kameru mome je mužu i meni svaki put poručio: “Jebite se, starci. Ja sam u grupi 53+."

Uskoro će Osmi mart, zato se na portalima smiješe i žene koje ne pokazuju sise, bedra, obrijanu pičku i raskošne ekstenzije. Brojevi telefona kurvi koje puše uzbudljivije nego dvanaestogodišnji dječak biskupu nekako su manje vidljivi. Oh, uskoro će Osmi mart.

Korona ne posustaje. Srećom, svi su hrvatski pacijenti odlično, imaju “blage simptome”, leže u izolaciji i uživaju. Oni koji su se vratili doma iz Italije sami su sebe stavili u karantenu da ne bi zarazili druge.

Znam jednog od takvih. Kiše, ne “u rukav” kako bi trebao nego u sve oko sebe. Putuje od šanka do šanka, informaciju da je stigao iz Milana krije k’o zmija noge. Mnogi od nas znaju da je lik hodajuća korona, ali on ne vjeruje ni u izolaciju ni u koronu.