Politika i društvo

Mi Hrvati smo od onoga stoljeća, ja mislim šestoga, željeli biti svoji na svome ali nikako i nikako. Tko bi nabrojio sve one koji nam nisu dali da budemo svoji. Od Turaka pa do UEFA-e. U posljednje vrijeme pravda je na našoj strani više nego ikad iako broj neprijatelja raste. Komunisti i komunistice se množe poput zečeva, jebo im pas Tita. Tito, najveći zločinac u povijesti hrvatskoga naroda koji je zagovarao bratstvo i jedinstvo i govorio kako su nam Srbi braća, gori u paklu pa ga ne možemo nabiti na kolac na Trgu svetoga Marka.

Poglavnik Ante Pavelić bio je šef NDH i hrvatski Hitler. Njegovi dečki znali su biti tako surovi da se nad njihovim zločinima znao zgroziti i sam nositelj slavnih brčića. Ustaški koljači, o tome sam već pisala, imali su posebno kreirane noževe za rezanje židovskih, srpskih, hrvatskih i ciganskih vratova.

Svi oko mene žele pobjeći. Službeno se u Hrvatskoj samoubije 800 ljudi, broj pada iz godine u godinu, ako je vjerovati hrvatskim statističarima. Koliko ljudi bježi iz Hrvatske glavom bez obzira ne znaju ni oni. Da sam deset godina mlađi, da sam deset godina mlađa…Mrmljaju moji prijatelji. Da sam ja trideset godina mlađa ostala bih ovdje jer sam sigurna da je svagdje na svijetu ovako kako je kod nas. Živimo u vremenu kad su sve maske pale. Naši nam se gospodari, ma gdje mi živjeli, podrugljivo kese jer znaju da su njihovi robovi opsjednuti borbom za goli opstanak.

Prošlog su tjedna svi hrvatski mediji objavili nevjerojatnu vijest. Na televizijama je to bila brejkingnjuz, portali su se zapalili, u papirnatim medijima o terorističkom napadu na Hrvatsku pisala su samo prva pera. Elem, jedna se španjolska turistkinja, “starije dobi”, olakšala, preciznije, obavila veliku nuždu u vrtu Meštrovićeve galerije. Slobodna Dalmacija je detektirala lokaciju. Gospođa se posrala “prilikom razgledavanja zapadnog dijela vrta.” Dok je Španjolka istiskala teret ugledala ju je kustosica. Nažalost, zakasnila je. Španjolsko govno palo je na sveto hrvatsko tlo.

Oduvijek su mi se gadile proslave kojekakvih “pobjeda”. Mimohodi u meni izazivaju snažan podražaj na povraćanje. Tko normalan može pljeskati i mahati zastavicama golobradim ubojicama u tenkovima, avionima, kamionima i ostalim sranjima koja siju smrt? Doduše, u ljudskoj je prirodi da ubija pa je i euforija koja prati organiziranje stupanja topovskog mesa u uniformama nekako normalna.

Jeza se zabila u ljude oko mene. Moji vršnjaci se rukama i nogama bore kako naći sebi posao kad odu u mirovinu. Imaš šezdeset i pet, nisi na samrti, moraš jesti i plaćati djeci kredit u francima. Mogu li starci poput mene u državi poput Hrvatske živjeti bez straha? Straha od bolesti. Straha od nemoći. Straha od gladi. Straha od budućnosti.

Ameri nisu bili u pravu. Pred mnogo godina snimili su jedan Titov govor a onda ga stručno analizirali. Došli su do spoznaje. Tito je bio Rus. Snimka sa Titovim govorom u Americi je bila sakrivena ispod sedam mora i još više gora a onda su Ameri odlučili, izvući ćemo snimku i otkriti istinu. I bi tako.

Tito je Rus! Vijest je na ovim našim prostorima, nekima od njih, odjeknula poput udarca američkog drona u neko pakistansko ili afganistansko dijete u kolijevci. Tito je Rus? Ameri su kod nas uvijek u pravu ali, Tito je Rus… Može li to proći? Smije li to proći? Jedan od naših uglednih dnevnih listova napravio je dodatna ispitivanja jer je kobna vijest u Hrvatskoj izazvala kolektivnu depresiju. Da li je moguće da je naš najveći heroj i naš najveći zločinac Rus? Rus? Možda bismo lakše progutali gorku istinu da je bio Srbin. Ali Rus? Što ako je i pradjed Putinov? Znamo tko je Putin. Najveće zlo koje zemljom hoda. Tito Rus?

Trojici autora Feral Tribunea Viktoru Ivančiću, Borisu Dežuloviću i Predragu Luciću dogodilo se ono što sigurno nisu željeli. Postali su hodajući spomenici. Tri glavna lika knjige Borisa Pavelića “Smijeh slobode”, izdanje Adamić iz Rijeke, obilaze sela i gradove i publici koja nikad ne može stati u prostor koji je za nju organizator rezervirao pokušavaju ispričati priču o Feralu.

Često su ljudi koji me čitaju bijesni na mene. Zašto samo pišem o crnilu a ne dajem odgovor kako izaći na sunce. Svi mi znamo u čemu se davimo, svima nama treba recept kako se izvući iz blata. Ne mogu reći da i mene samu ne frustira bezizlaz u kome tapkam. Samu sebe tisuću puta dnevno pitam koliko ima smisla živjeti ovakav život u ovakvoj zemlji?

Sanjala sam. U snu sam bila visoka četiri metra. U rukama sam imala ognjeni mač. Iz očiju su mi iskakale vatrene strijele. Na nogama sam nosila čarobne čizme koje su u prah i pepeo pretvarale sve preko čega sam gazila. O, kako sam strašan san sanjala.