Slušamo brojke. Umrli, oboljeli, u izolaciji…Užas u kome Hrvatska skapava mogu u punoj strahoti spoznati samo „obični“ ljudi. Što se dešava nama koji se šuljamo mali ispod zvijezda?
U izolaciji je sve više ljudi. Ti nesretnici za petnaest dana kućnog pritvora imaju pravo dobiti otprilike 2100 kuna. Poslodavac koji zna da u rukama drži i sukno i škare traži od izoliranih robova da rade od kuće. Bolje i 2100 kuna nego otkaz.
Sjećam se, nimalo mutno, da sam nekad bila mlada i da sam bila sigurna da će se sve na ovome svijetu promijeniti, nestati, osim moje mladosti. Nikad moja bedra neće biti opuštena ni prošarana tamno plavim kapilarama, usne mi se neće stanjiti i objesiti, sise će mi dovijeka gledati u nebo.
S vremenom, ne ide to preko noći, ali ti se čini da ide, vidiš da ništa nije kako je bilo. Sise gledaju u cipele koje te žuljaju iako nosiš dva broja veće nego pred pedeset godina. Stalno se pitaš zašto te bole koljena i ne prihvaćaš odgovor da je to stoga jer te noge nose preko sedamdeset godina. To je od „kičme“.
„Čuvajmo starije“, slušam već mjesecima. Spadam u „ranjivu skupinu“ jer imam sedamdeset plus. U posljednje vrijeme u „ranjive“ ubrajaju i one pedeset plus.
Ne gledam televiziju, ne slušam radio, ne čitam portale koji iz sata u sat objavljuju broj „zaraženih“ ili zaraženih. Kad je krenuo cirkus s koronom na svojoj sam stranici prenijela razgovor s poznatim njemačkim liječnikom koji je rekao da postoje i lažno pozitivni i lažno negativni nalazi.
Hrvatsko Ministarstvo istine, čini mi se da se zove Faktograf, zamutilo je njemačkog doktora i spriječilo da njegove riječi stignu predaleko. Danas svi znamo da postoje lažno pozitivni i lažno negativni testovi, u međuvremenu je njemački fejknjuzer pao u zaborav.
Čitam na portalima kako jedna od zvijezda na hrvatskom medijskom nebu objavljuje javnosti da negdje u Hrvatskoj postoji muškarac koji sestrama iz marketa donosi uloške. To je brejkingnjuz. Zvijezdi Hrvatici koja nikako da postane zvijezda repatica šalju se lajkovi, brat je heroj, a ne zločinac, „nažalost nije slobodan“….
Stara sam i glupa i ne razumijem vrijeme u kome ću još malo živjeti. Vratit ću se u bolju prošlost. Netko bi trebao reći mladim ženama koje bjesomučno na Instagramu lajkaju Nosača Uložaka da su i u naše vrijeme za nas muževi i dečki kupovali uloške. Mi smo mislile da je to normalno i da je menstruacija normalna. Da nam je netko rekao da će za pedeset godina u Jugoslaviji menstruacija kao pojava biti top tema, da ćemo imati Hrvatsku nismo mogle zamisliti, rekle bismo mu da krene na dugotrajno liječenje. Očito smo u paketu sa demokracijom i Hrvatskom dobili ogromno jato kokošiju koje se ne gasi već godinama.
Hrvatska je na nogama. Jedna je talentirana, malodobna pjevačica na svoje krhko gotovo osamnaestogodišnje tijelo navukla „vruće hlačice“ i zapalila Hrvatsku. Utvrdit ću gradivo za one kojima je ova VIJEST promakla jer negdje konobare za tri tisuće kuna mjesečno radeći šesnaest sati dnevno. Siroti, nemaju vremena čitati pizdarije.
Prelazim na TEMU. Cura, ne, ime nije bitno, navukla je na sebe gaćice od malo čvršćeg materijala. Nije punoljetna pa je za svoj stajling dobila dozvolu i od mame i od tate. Njezin je spot objavila Hrvatska televizija u svojoj, navodno, gledanoj emisiji.
Ne jebe me samo korona. Imam kćer, unuku, prijateljice, sama sam žena, nikad mi nije palo na pamet da zbog toga žalim. Ovih me dana sram što sam to što jesam. Užasnuta sam. Nekakve hrvatske „nevjeste“ preklinju epidemiologe da im dozvole svadbe na kojima će biti stotine uzvanika. Epidemiolozi koji o koroni ništa ne znaju, ali vide da ljudi umiru i da se razbolijevaju, muku muče kako pomahnitale „nevjeste“ uvjeriti da bi morale smanjiti doživljaj.
Na nekom od portala pročitala sam tekst na temu jesmo li mi Hrvati ljubomorni na Srbe. Autor teksta nam je dokazao, između ostalog citirajući uglednog srpskog profesora, da možda ipak ne treba biti ljubomoran na Srbe.
Gledala sam uživo dešavanja u Beogradu zahvaljujući američkoj televiziji N1. Danima sam buljila u ekran i pokušavala shvatiti o čemu se radi. Neki od Srba žele srušiti Vučića. Razlozi su jasni. Čovjek je zgrabio državu u šake i ne popušta. Na demokraciju u tom balkanskom tamnom vilajetu čekat će se još godinama. Na nju će čekati oni koji vjeruju da postoji. Nisam među njima.
Đoković, najbolji tenisač na svijetu, i ekipa imali su krasan plan. Organizirati susret velikih tenisača i pomoći ljudima na ovim prostorima da zaborave čemerne koronarne dane. Mislili smo da su iza nas. Tenisači su željeli i nekima pomoći. Sportska događanja bila su planirana kao humanitarna.
Nažalost, projekt je propao. Razorila ga je korona. Svi svjetski mediji kojima je uvijek loša vijest najveći mogući brejkingnjuz iskoristili su priliku i obrušili se na Đokovića. Ništa neočekivano. Na svakom Đokovićevom velikom meču osjeća se mržnja koju u njegovom pravcu rigaju „bijelci“.
Da sam lakozapaljiva ženska baš bih bila sretna ovih dana. Čitav je „civilizirani svijet“ na nogama. Ljudi stupaju ulicama svih svjetskih gradova i „bore se“ protiv rasne segregacije. U ovoj se priči urla, drži govore i transparente, diže šake u zrak da bi se pomoglo crncima, ma gdje bili, u borbi za njihova ljudska prava.
Crnci, ma gdje bili, u Americi, Australiji, Britaniji, Francuskoj…žele „samo“ jedno. Ravnopravnost s bijelcima. Daleko bi me odvelo kad bih krenula nabrajati imena svih „velikih“ ljudi današnjice koji ih podržavaju, neki čak uplaćuju milijune dolara koji će biti uloženi u…Što? Daljnju borbu za crnačka prava? Nove prosvjede? Otvaranje radnih mjesta na neodređeno vrijeme samo za crnce? Izgradnju državnih stanova diljem svijeta u kojima će crnci živjeti k'o ljudi i plaćati nisku stanarinu?
Ima nas koji čisto racionalno ne volimo Ameriku. Kad kažem da ne volim Ameriku, to govorim otkako sam je bolje upoznala, sin mi je tamo proveo dobar dio života, uvijek osjetim potrebu da svoju tezu opravdam činjenicama koje spominju pametni ljudi. Ja sam previše emotivna i previše neobjektivna. Moj je sin tamo dugo bio „bijelo smeće“, dva američka fakulteta nisu mu pomogla da ne bude crnac u bijeloj koži.
Zato sam u Jutarnjem s velikim interesom pročitala skraćeno uvodno poglavlje iz knjige „Cijena profita“ američkog ekonomiste i nobelovca Josepha E. Stiglitza. Izdvojila sam nekoliko rečenica.
