Blago nama koji s vremena na vrijeme možemo izaći iz Hrvatske. Mnogo putujem ali Poljska je moja najveća ljubav. Tamo su mi prevedene tri knjige, uskoro će mi izaći i “Dabogda te majka rodila”, Krystyna Janda igra “Uho, grlo, nož” već desetu godinu, igrat će predstavu još tri. Sad već mogu reći da tamo žive moji prijatelji. Neću im nabrajati imena jer bih sigurno nekoga zaboravila pa to onda sebi ne bih mogla oprostiti.
Ponekad pročitam blog “Dnevnik gradske cure” autorice Andrassy. Danas me Andrea uznemirila. “Muškarci više ne poštuju žene.” Njena teza. To se najbolje vidi po porukama koje dečki šalju curama. Jedna od njih glasi:“E, neka penetracija za čuku?” Prevedeno na jezik nas prastarih:“Ej, oš se sa mnom pojebat za sat vremena?”
Oduvijek mi se gadio nogomet. Puna predrasuda sve zaluđene nogometom, uključivši i vlastitoga muža, držala sam kretenima s kojima se može normalno razovarati u nedjelju ako se važna utakmica igrala u srijedu. I obrnuto. A što reći o bolesnicima koji ruše sve pred sobom kad sa autobusa siđu u gradu gdje za loptom trče njihovi.
Oko mene gladni. Sutra ću im se i ja pridružiti. Pišem blog koji je čitan ali to ne mogu naplatiti, ljudi me na cesti presreću i traže od mene da napišem što mislim o Šešelju, Kolindi, Josipoviću, Mamiću, onom luđaku Milanoviću… Piši, piši, piši…
Gledala sam Frljićevu predstavu “Hrvatsko glumište” o kojoj pišu svi hrvatski mediji. Zašto? Zato jer Frljić, hrabro, ajmo ovo “hrabro” ne staviti pod navodnike, progovara o hrvatskom fašizmu četrdesetih, onom devedesetih i hrvatskom fašizmu danas. Njegova teza je, ako sam ga dobro shvatila, da ljudi u crnom ovih dana samo što nisu krenuli klati po kućama.
Pamtim kako su mirisala moja djeca na dan rođenja. Njihova bronhitična davljenja, dok su bila bebe, zvone mi u ušima. Najsretniji trenuci u životu bili su mi kad bi temperatura sa trideset i devet pala na trideset i osam sa tri. To je bi znak da polako, nas troje, plutamo na mirnijem moru.
Bila sam u Zrenjaninu. Fenomenalna večer. Smijali smo se do suza. Nakon “promocije” koja nije baš ništa promovirala osim dobrih vibracija razgovarala sam sa ljudima. Očajni su. Nema posla, nema love, nema sreće. Depra i staro i mlado drži za vrat. Tjedno Suboticu napušta dvadeset ljudi, naslovna strana “Politike”, u Mađarskoj dobivaju državljanstvo, a onda kao građani EU kreću trbuhom za hlebom. Svi pričaju samo o bijedi, gladi, beznađu.
Žene moraju buljiti u ekran ultrazvuka. Kad im doktorica kaže, kako krasna curica, uvijek će reći, moj muž želi curicu, rekao mi je, ne dolazi doma bez curice. Kad rode žene moraju provjeriti noge svoje kćeri. Jesu li dovoljno dugačke? Neće valjda imati noge na sestru od tate? Kratkonoga, debela ženetina nikako da nekoga nađe.
Čemu služe muškarci? Ima milijun odgovora. Da nema njih ne bismo tupo buljile u mobitel i i pitale se, da li još uvijek važi ona prastara, na njemu je da trči, na meni da se spotaknem? Neću nazvati prva, neću nazvati prva, neću nazvati prva… Pa onda nazovemo.
