Doktorice Markić,
godinama mi se smiješite sa ekrana, portala, ima vas i u tiskanim medijima. Pravo je čudo danas u Hrvatskoj vidjeti nekoga tko se smiješi. Ne ide nam baš. Ljudi gladni, djeca im odlaze u tuđe zemlje i nikad se neće vratiti, lijekovi skupi, bolnice strašne, u vrtićima glad, škole se ruše djeci na glavu, čak i i one škole u kojima Isus na križu visi. Vi se ipak smiješite. Nešto vas grije. Osjećate se dobro.
Unuk Krešo dolazi k meni samo kad njegovi roditelji nemaju drugu opciju. Šteta, muž i ja jako volimo Krešu.
Nikad nisam imala visoko mišljenje o političarkama. Žene u politiku trpaju mužjaci prema svojim kriterijima. Ne moraju nužno biti glupe, čak ni mlade, ni lijepe, samo poslušne. Gazde su uvijek u sivo odjevene spodobe koje ne moraju nužno biti ni pametne ni obrazovane, ali obavezno moraju biti pokvarene. Ako nisi lažov, lopov, manipulator, divljak ili uglađeni nasilnik nemaš što raditi u hrvatskoj politici.
Ne bih ulazila daleko u povijest jer je to nemoguće kad govorimo o Hrvatskoj, ali ovo što danas gledamo u Saboru, na žene mislim, još nismo vidjeli. Toliko krpenih lutki i goropadnica kokošjeg mozga na jednom mjesto teško se može naći.
Kad sam bila mlada pročitala sam da su najsretniji ljudi oni iznad šezdesete. Sigurno sam se podrugljivo nasmijala i mislila kako taj podatak neću zapamtiti, tko može bilo što pamtiti četrdeset godina? Nalazim se u grupi 60+. I nikad nisam bila sretnija.
Osjećam se izdanom. Ja sam za svoju djecu čitav život činila sve što sam mogla, i više od toga, a što mi se dešava danas? Ne kažem da meni išta nedostaje. Muž i ja živimo dobro. “Zdravi” smo. Imamo mačku Pepicu. Ona je centar našeg života.
Oduševljena sam. Čitaju me i u Sarajevu. I to još cure. Nema veće sreće za gospođu u mojim godinama od one koju osjetiš kad dobiješ pismo od nekog tko bi ti mogao biti unuka. Ta ti neka ili neke odrežu četrdeset godina, adrenalin krene kolati zakrečenim žilama, snaga se vrati u ukočene prste.
O, Bože dragi, vidiš li ti ovo? Čitaš li portale? Pred neki je dan objavljeno kako bi budući svetac Stepinac trebao biti proglašen “zaštitnikom sudaca i odvjetnika”. Sveta Marijo Majko Božja?! Dokle će titoljupci provocirati još ovo malo Hrvata i Hrvatica koji nisu sredili papire za odlazak u hladnije krajeve? Stepinac “zaštitnik sudaca i odvjetnika”? Ako je i od crvenih vragova i udbaša, previše je.
Franjo je zauvijek napustio Hrvatsku. Više nismo jedini roditelji čije dijete živi ovdje. Naši prijatelji davno su se rastali od svoje djece. Redovito ih viđaju preko skajpa ili lete u Finsku, Švedsku, Norvešku, Njemačku. Kad se vrate mi na njihovim mobitelima vidimo sretna lica odraslih ljudi koji već imaju svoju djecu i koje znamo dok su bili u majčinom trbuhu. I tako, ode naš Franjo.
U Hrvatskoj se razvede svaki drugi brak. U devedeset posto slučajeva dijete ili djeca pripadnu majci. Je li majka u životu djeteta zaista toliko bitna da joj gotovo nakon svakog razvoda sud dodijeli djecu? Što, kad govorimo o djeci, razlikuje majku od oca? Glupo pitanje? Majka dijete nosi devet mjeseci “pod srcem”, to vezu imeđu nje i bebe čini neraskidivom do kraja majčina života?
Ne, nisam mogla vjerovati svojim očima. Televizor je uključio moj perverzni muž opsjednut snukerom, sredstvom za lobotomiranje lobotomiranih. Ne palim se na njegove provokacije, prevedeno, kad uključi aparat ne gledam u ekran. U Hrvatskoj postoji televizijski novinar koji zadovoljava moje kriterije.
Obrazovan je, za svaki se razgovor sa sugovornikom, njegova je emisija jedan na jedan, dobro pripremi, nije histeričan, mlad je, nije pretenciozan, nije “duhovit”, nije glup. Kad sam ga one večeri ugledala zabranila sam mužu da daljinskim u naš dnevni boravak uvede kretene koji u polumraku štapinom guraju raznobojne loptice u rupe.
