Tekstovi

Nema dana da nas obične građane netko ne pozove da pomognemo bližnjemu svome iako je većina hrvatskih građana koji žive od svoga rada i u podstanarskim stanovima na rubu gladi.

Koji dan! Na račun mi je sjelo 50 eura uskrsnice. Nekoliko stotina tisuća umirovljenika svršava dok plastičnim zubima gricka jaja i luk. Vjerojatno će Hrvatska televizija na zagrebačkim ulicama presretati sretnike 70+. Euforična reporterka 20+ pitat će neke od mojih vršnjaka što im znači 50 eura. Svi će svršavati od sreće.

Krenulo je. Izbori su tu, treba osvojiti Zagreb, a neprijatelja treba maknuti sa prve crte bojišnice.

Jesam li luda? Svakoga dana po portalima vrišti vijest kako će Thompson na Hipodromu pjevati pred 500 000 ljudi, toliko je karata prodano i tako će Hrvatska opet postati prvak svijeta. Ovaj put ne uz pomoć depiliranih muških nogu nego ćemo ući u povijest glaščinom heroja Domovinskog rata.

Ali… Koncert za 500 000 ljudi neće se održati. Hrvati po tko zna koji put lažu sami sebe i lože se na pizdarije. Da bi se mogao organizirati takav skup s takvom publikom na Hipodromu bi trebali dežurati svi hrvatski liječnici, kola hitne pomoći morali bismo posuditi od susjednih zemalja, nemamo policije dovoljno ni za održavanje reda u gradu sa manje stanovnika.

Iz dubokog  sna, spavala sam u bolničkom krevetu, trebala ga je izazvati tableta koja će me sigurno olešiti, probudili su me ženski krikovi, MAMAMAAAAA… Nadala sam se da je noćna mora, nije bila. Žena je umirući zazivala majku. Nabila sam slušalice na uši i čula kako Jasna Zlokić pjeva, ja sam skitnica, ne drži me mjesto… Moja najdraža pjesma iako nikad više neću skitati.

Otkako je izmišljena Viagra i njoj slične čarobne pilule svi su muškarci postali doživotni jebači.

Sinoć je nakon prosvjeda “Noćni marš” organiziranog u Rijeci povodom Dana žena policija privela prorektora za znanost Sveučilišta u Rijeci Gordana Jelenića zbog nošenja palestinske zastave.

Uvijek me ispočetka iznenadi kakvi smo mi Hrvatice i Hrvati. Na što se palimo. Što nas uzbuđuje. Tjera nam pjenu na usta. Pa se dijelimo na “njih” i “nas”.

Bila je nedjelja. Upravo sam se vratila iz bolnice. Kasno popodne na vrata su mi došla djeca i unuka. Moj me muž na kauču držao za ruku i svakih me pet minuta pitao kako sam i da li mi nešto treba. Odmarali smo se poslije ručka koji je on skuhao.

Jučer sam opet ležala u “fotelji” u Dnevnoj bolnici. U mene je nešto teklo, nije bilo ni kemo ni imuno pa sam bila opuštenija. “Fotelja” je udobna poput vještičje guzice. Lijek me trebao “malo uspavati”. Ništa od toga.