“Krešo, blažene oči koje te vide, super da si došao, Isuse koji ruksak nosiš?!”
“Selim k tebi.”
“Na koliko dugo, starci mi ništa nisu javili.”
“Na zauvijek.”
“Ne zajebavaj, što se opet dogodilo?”
“Nona, starci mi idu nakurac, ne mogu više…”
“Krešiću, ti si u pubertetu, lupili su te hormoni, to će proći, nije tvojim roditeljima lako…”
“A meni je? Danas sam dobio keca iz hrvatskoga, stara je popizdila…”
“Što nisi znao?”
“Bok, nona.”
“Dobar dan, Krešo. Baš mi je drago da te vidim. A tko je ova lijepa cura? Kako se zoveš?”
“Nona, moja razrednica je rekla da si ti spisateljica i da neka nešto napišeš za cure za Osmi…Osmi…”
Odrasla sam u Mošćeničkoj Dragi. Živjeli smo u rupetini, moji roditelji, nona, sestra i ja. Uvijek kad bih se izvukla iz naše kuhinje koja je bila ispod razine zemlje zapanjila bi me ljepota u koju bih kročila. Kamena ribarnica, blještavo more, barke. Sve sam odrasle ljude znala, sva su mi djeca bila prijatelji.
Prva godina: “Daj mi sisu!
Četvrta godina:“Pljunuo sam tetu u vrtiću jer je glupa.”
Peta godina:“Svi u vrtiću imaju ljepši mobitel od mene.”
Sedma godina:“Učiteljica je krava. Da, ja ću stalno biti na netu i bit ću i bit ću i bit ću! I ti si krava!
Četrnaesta godina:“Ako me budeš tlačila pljusnut ću te.”
Petnaesta godina:“Ne seri! Danas svi puše marihuanu.”
Šesnaesta godina:“Boli me kurac za zakon. Bit ću vani dok me bude volja!”
