Mržnja

Užasnuta sam, ali ne i iznenađena.

Jako sam rano poželjela imati djecu. U lovu na mladunčad nisam previše pažnje posvećivala traženju idealnog tate. Tada sam mislila da su svi muškarci isti. U modi su bili visoki mužjaci širokih ramena i krupnih šaka. Većina žena svoju ljubav prema partneru ne doživljava kao nešto što će joj odrediti sudbinu. Više pažnje posvećuju odabiru vjenčanice nego testiranju budućeg oca svoje djece. Kad se zajebemo, ne čudimo se previše.

Stalno oko sebe gledamo kako se strastvene ljubavi pretvaraju u strastvenu mržnju. Ljubav ima svoj rok trajanja. Dugačka, bijela haljina uvijek se može pretvoriti u kratku u kojoj ćeš nekoj nesretnici poći na vjenčanje. Ti, konačno slobodna, ona pravomoćno osuđena.

I zecu se kurac na sirotinju diže. To je poznata, stara hrvatska poslovica. Samo u tom kontekstu možemo objasniti zašto su u posljednje vrijeme Hrvati krenuli mlatiti Srbe.

Srbi kao bilo kakav faktor u Hrvatskoj ne postoje. Ima ih u vukojebinama Dalmatinske zagore i nešto sitno u gradovima. U Dalmatinskoj zagori žive starci bez struje i vode koji s vremena na vrijeme smiju nešto reći perverznom novinaru koji misli da i sirotinja ima pravo na život i onda kada je srpska.

Otvoreno pismo Srpkinjama i Srbima

Dragi vaši!

Ovih vas je dana na jednom od mojih otoka, kao da je bitno kojem, na jednom od hrvatskih otoka, opet prebilo. Moji, patetični moji, naglašavaju da ste vi prebijeni bili “naši Srbi”, “Srbi iz Hrvatske” kao da “naši Srbi” nisu Srbi?

U subotu sam bila u Budvi na Trgu pjesnika. Organizator Grad teatar. Dočekana sam poput kraljice. Bilo bi pristojno nabrojiti sva imena mojih domaćina. Neću spomenuti ni jedno jer bih sigurno nekoga zaboravila a onda bih se pojela živa. Godinama putujem Jugoslavijom koje nema što ne znači i da ne postoji. Crna Gora bila je do subote jedina republika u kojoj nisam bila. Kakvi su Crnogorci i Crnogorke?

Svaki dan dobivam pisma. Moji dragi čitatelji spominju mi mamu, pokojnu, manje oca. Neki od vas sigurni su da sam ustašica, drugi mi ne mogu oprostiti moje napaljeno četništvo i još misle da mrzim pedere. Za treće sam “carica”, “kraljica”, “Tito”, “babuskara”, “stara babuskara”, mrziteljica svega što je hrvatsko, židovsko, ljubiteljica Srba, trebalo bi me jebati…

Dosadno mi je. Vruće je. Zato listam Anićev “Veliki rječnik hrvatskoga jezika”. Mislite da sam perverzna? Koga briga što vi mislite. Zašto listam Rječnik? Čitav život sanjam kako ću izmisliti riječ. Ne bilo kakvu riječ. Ne riječ koja bi bila vezana uz poljoprivredu, šumarstvo ili pomorstvo. Ne! Hoću riječ koja će meni nešto značiti. Baš da mi, onako, grije i dušu i tijelo.

Siroti Kerum. Prvo Pero Epehazije, tako Viktor Ivančić zove EPH, zgraža se nad činima budućeg splitskog gradonačelnika. Umjesto da, po Peru, učestvuje na okruglim stolovima, tribinama i da se ukazuje na lokacijama gdje se sudaraju vrli hrvatski kandidati koji će upravljati našim životima idućih nekoliko godina Kerum pjeva “odvratnu ustašku budnicu, organizira dernek, publiku časti Vinkom Cocom…”

Iz Nice mi je pisao gospodin Dragan Rakić, nadam se da zaista postoji, koji pita sebe i mene zašto se toliko mrze Srbi i Hrvati. Hrvati i dvadeset i nešto godina nakon rata prijete kako će posaditi vrbe a Srbi traže salate da bi uz nju mogli jesti zaklane Hrvate.

Pukla sam. I do sada sam pisala tekstove na razne teme, uvijek bi se komentiranje svelo na žestoko prepucavanje između mojih čitatelja “ustaša” i “četnika”.

Ja šumom, oni drumom. Nikad mi osjećaj nacionalne pripadnosti nije bio jača strana, te “diskusije” nikad nisam doživljavala osobno jer ne spadam ni u “četnike” ni u “ustaše”.