Krešo

“Alo, nona?”

“Alo! Što ti treba?”

Unuk Krešo dolazi k meni samo kad njegovi roditelji nemaju drugu opciju. Šteta, muž i ja jako volimo Krešu.

Jedina sam nona koja misli da njezin unuk nije najpametnije dijete na svijetu. Krešo igra nogomet. Jučer nije dao pobjednički gol na utakmici koja ga je za desetak godina trebala odvesti na Svjetsko prvenstvo u nogometu. Otac mu je satima objašnjavao da gripa nije i ne može biti isprika za napuštanje utakmice usred utakmice i plakanje i povraćanje pokraj stative. Mama se složila sa tatom dok je Krešo crven poput raka, imao je trideset i osam sa devet, jecajući ponavljao, bolestan sam, bolestan sam.

Nazvala me nona i rekla, Krešo, kako izgledaju tvoji dani. Ja sam joj rekao, kako koji i još sam je pitao, a što ćeš mi dati. Nona je rekla da će mi dati Duplo iako djeca ne smiju jesti slatko. Moja mama je rekla da je nona ovisnica od slatkoga i da neka se čuvam i none i slatkoga.