Život

Gledam Rumunje na cesti, jedino su oni u Evropi siromašniji od nas, i pitam se zašto ja živim u ovom sranju od zemlje. Već dvadeset i pet godina ista ekipa, jebeš predznak, gura nekoliko milijuna ljudi prema provaliji, a baš nikome ne pada na pamet da tu ekipu spali.

Premijer i potpredsjednik Sabora, jedan anemičan, drugi poluslijep, zato nisu bili u vojsci što ne znači da ne vole rat, svakoga nam dana nameću druge teme koje život znače. Ovih dana će “otvoriti arhive” i svatko od nas će smjeti i moći saznati što je Dolanc govorio sedamdeset i pete. I ostali dolanci. Jebote! Koji će to biti orgazam kad milijun radoznalih Hrvata krene prema “Arhivu” da bi čim prije nešto doznali o mračnoj prošlosti sjajne zemlje.

Hvala bogu, praznici su prošli. Još da Tri kralja odjebu u krupnim koracima… Danima sam bila zarobljena u kući. Željela sam da djeca mogu opušteno provaliti u naš život u svako doba dana i noći. Što ako sin sretne kolegicu sa faksa koja je došla iz Amerike da bi na Božić bila uz tatu i mamu ali je ipak našla dva slobodna sata da bi se kresnula s mojim djetetom? Njenu bi djecu čuvali njeni a njegovu mi. Ni njima ni nama ne bi bilo teško u božićnom ozračju kuhati, peći i u unučja usta lijevati sok od bazge. Sve za djecu, djecu ni za šta.

Imam unuka. Nekad sam imala djecu. Morala su završiti fakultete, kći nije smjela ostati u drugom stanju prije nego naleti na nekog ozbiljnog. O sinovljevoj ženidbi nisam se usuđivala ni razmišljati. Postoji li žena na ovome svijetu koja Njega zaslužuje?

Oko mene gladni. Sutra ću im se i ja pridružiti. Pišem blog koji je čitan ali to ne mogu naplatiti, ljudi me na cesti presreću i traže od mene da napišem što mislim o Šešelju, Kolindi, Josipoviću, Mamiću, onom luđaku Milanoviću… Piši, piši, piši…

Svaki dan dobivam pisma. Moji dragi čitatelji spominju mi mamu, pokojnu, manje oca. Neki od vas sigurni su da sam ustašica, drugi mi ne mogu oprostiti moje napaljeno četništvo i još misle da mrzim pedere. Za treće sam “carica”, “kraljica”, “Tito”, “babuskara”, “stara babuskara”, mrziteljica svega što je hrvatsko, židovsko, ljubiteljica Srba, trebalo bi me jebati…

Često me novinarke i novinari pitaju koja je moja najdraža boja, koji je moj tip muškarca, kako se nosite sa godinama, koji je vaš životni moto?

Htjela sam bebe više nego išta na ovome svijetu. Mirišljave, dva zuba gore, dva zuba dolje, debele nogice. Željela sam da mi kikotavi smijeh mojih beba bude muzika na grobu.

Svi oko mene bolesni su od života u Hrvatskoj. Prijateljica me nazvala jer je u robnoj kući otkrila čizme po pedeset kuna. Navukle smo ih ali nam od toga nije bilo bolje. Gledale smo čizme na svojim nogama, pogledale jedna drugoj u oči i zaplakale. Pred desetak žena koje su poput nas mislile da se sa pedeset kuna može kupiti sreća.

Okružena sam ljudima koji očekivano ili neočekivano ostaju bez svojih najdražih. Muževi bez žena, žene bez muževa, u takvim smo godinama. Još uvijek se tome čudimo jer nam mediji stalno poručuju kako se životni vijek produžio i kako starost počinje u osamdeset i petoj.