Politika i društvo

Hrvatska je jedna od najodvratnijih malih zemalja. Korumpirani gadovi vladaju našim životima trideset godina. Ne znaš tko je gori od koga. HDZ, SDP, IDS, HSS, HNS… Pitaj boga koliko ih ima?

Ovih dana ne mogu pobjeći od tekstova o Rijeci. Pobjegla bih da Rijeka nije moj grad. Zašto mi čačkaju po rani, jebeni analitičari!

Jedan je župan godinama prebijao ženu. Njoj je prekipjelo tek kad je lik našao ljubavnicu. Mlatio ju je “još u srednjoj školi”, ali u granicama normale. Ono, bez lomljenja kostiju, izbijanja oka. Tek kad je Županova Žena digla glas krenule su prave batine.

Hrvatska je zemlja koja će uskoro “slaviti” trideseti rođendan. Neki veliju da je još mlada, drugi misle da bi nešto što je odavno punoljetno moralo biti dovoljno zrelo.

O trostrukom ubojstvu u Splitu sve znamo. Mladić izluđen ucjenjivanjem i prijetnjama ubio je svoje zlostavljače. Banalna priča.

Jučer je izabran peti predsjednik Hrvatske. Nažalost, izbor me nije ostavio hladnom. Umjesto da opušteno čitam “Moju borbu”, šesti dio, drugi put, histerija “crvenih” i očaj “plavih” vratila me u prošlost.

30. prosinac

Muž i ja smo bili uzbuđeni. Već godinama tridesetog prosinca pripremamo večeru za naše prijatelje. Ništa posebno. Spremila sam rižoto s tikvicama, na stol smo stavili brdo narezaka, grickalica, pića. Iz Beograda smo donijeli fenomenalan mladi kajmak, muž ga je kupio na pijaci Kalenić.

Stigli gosti. Prijateljica je donijela vruću gibanicu, druga kolač od lješnjaka i šlaga, treća keksiće koje je sama ispekla, u našem je frižideru čučao tiramisu. Podijelili smo poklone, popili piće dobrodošlice i sjeli za stol. Atmosfera je bila odlična. Dugo se poznajemo, uživamo kad smo skupa. Gibanica se pojela u trenu, moj rižoto je ostao u loncu, kajmak smo jeli žlicom, kolači su bili odlični. Družili smo se do jedan iza ponoći.

Pokušavala sam se izvući. Ležala sam na kauču, bjesomučno čitala knjige, pa kuhala, gladila mačku, psu davala keksiće, sebi davala pasje keksiće kad je ponestalo mojih, sebi davala čokoladu za kuhanje kad sam pojela onu za jedenje, grickala sam krušne štapiće sa okusom špinata, skakala na vagu, silazila s vage očajna, pa sam sebi dala kuhane suhe šljive, pa…

Najzad je netko u ovoj smrdljivoj močvari dignuo glas i rekao NE veleizdajnicima. Oteše nam sve što smo imali.  Ostadosmo bez djece, unuka, mora, tvornica, bolnica, škola, posla, kuće, smijeha, budućnosti, nade.

U Frankfurtu se sinoć slavila Hrvatska noć. Osim Škore, Gibonnija, Indire, Prljavaca i…, ne da mi se nabrajati, tamo je “tradicionalno” tisuće Hrvatica i Hrvata pozdravio fra Marinko Vukman, “dušebrižnik” iz Muenchena.