Za Beograd!

Odlazim na Sajam knjiga. Dobila sam milijun narudžbi. Dok pametni ljudi danas švercaju ljude i mlate silnu lovu, ponekad i ljude koje švercaju, muž i ja već godinama iz Srbije švercamo knjige. Na Sajmu ću promovirati “Život bez krpelja“. Kratki sadržaj za one koji ga još ne znaju.

Ona je srela njega, on je sreo nju, pojebali su se i oženili. Ona je Hrvatica, on je Srbin. I onda su dobili djecu koja su… Djeca iz šarenog braka zovu se… Kupite knjigu.

I tako sam ja izvan sebe od sreće jer idem u Beograd.

Jasno mi je da će zlobna Hrvojad moj orgazam prevesti kao uvlačenje “četnicima”.

Isto će učiniti i zlobna Srbad samo će se “četnici” u njihovoj percepciji zvati Srbi, ja ću biti ustašica.

Ljudi moji, koliko meni te priče idu na kurac ne mogu vam riječima opisati. Dokle više? Kako vam ne dopizdi? Sin mojih prijatelja iz Beograda nedavno je bio u Dublinu i čudom se čudio. U jednom pabu mlada konobarica Hrvatica nije mu ustaškim očnjacima pregrizla žilu kucavicu. Čak ni mladi uvijek ne kuže da je podjela na “njih” i “nas” prošlo, svršeno vrijeme.

Kako baš svi ne vide da mi normalni, mi opljačkani, mi zgađeni našim vođama i njihovim slugama, udruženim snagama crkavamo davljeni “demokratskim mrakom”?  “Demokratski mrak” ukrala sam od Petra Božovića.

Moj jako, jako dobar prijatelj, naručio je šesnaest knjiga, pred tri je tjedna prvi put nakon rata bio u Beogradu. Čovjek je ugledni profesor, prošao je čitav svijet, pa ipak…

Kad je drhtavom rukom portiru u hotelu, bio je na nekakvom kongresu, pružio osobnu, portir mu nije nožem iskopao oči, moj je Ive bio toliko zahvalan da je krenuo sirotanu govoriti kako mu se sviđa i kajmak i pečene paprike i pinđur mu se sviđa i lud je za ajvarom.  “Daj čoveku duple peškire”, izderao se portir na sobaricu da bi se riješio ljubitelja Srba.

Jebala vas mržnja kojom nas hranite, gadovi, i vi “moji” i oni tamo. Mladi iz ovih smrdljivih kloaka bježe, a nacići širokoga spektra, Hrvati posebno, moraju se smiriti.

To piše u njemačkim novinama. I Nijemcima je dosta. Ne može Lidl poslovati normalno ako se budu Srbi i Hrvati palili na međusobnu mržnju umjesto da se lože na njemačke smrznute piliće kojima je istekao rok, salmonelom zaraženo meso, pidžame za deset kuna i puding od griza koji je u mojoj kući najnoviji Lidlov otrovni krik.

Popizdim kad se sjetim svih ratnih profitera čija će praunučad voziti Maserati dok će moji unuci u njihovim firmama biti “resurs”.

Da, Nijemci žele iz Hrvata i Hrvatica izbiti netoleranciju jer će uskoro Hrvatska postati odlagalište izbjeglica kojima je Zapad srušio kuće, ali je nekako propustio njih pobiti. Zato sirotani svih boja nadiru prema obećanim zemljama, a onima koji su na uništavanju njihovih zemalja zaradili milijarde i milijarde eura ne pada na pamet udomiti ih.

Zato smo mi Hrvati i mi Hrvatice tu.  Da, dolaze nam Sirijci, Afganistanci, Pakistanci… Spaljene i srušene srpske kuće postat će barake za benetton došljake. Tko je davne devedeset i prve mogao i pomisliti da ćemo, a hoćemo, plakati za Srbima, a Srba biti neće?

Ajmo na vedriju temu. Zašto se radujem Beogradu? U njemu živi ekipa koja glumi u fenomenalnoj kazališnoj predstavi Nikolaja Koljade, režirala ju je Tanja Mandić-Rigonat, “Šuplji kamen”. U Vuku igraju Rada Đuričin, Branka Petrić, Katarina Marković, Ljiljana Stjepanović i Milan Gutović. Tu družbu četničku treba vidjeti pa umrijeti.

A ona brda prekrasnih knjiga za djecu i odrasle i svaku možeš kupiti jer nema knjige za dvadeset eura, kao što u Hrvatskoj nema nove knjige za manje od petnaest. I još kad vidiš ljude koji plaćaju da bi došli na Sajam… Beograd, sto sam puta to rekla, nema veze, Beograd ima knjižare koje rade nedjeljom.

Ima i moje znance i prijatelje koji tamo žive i koji nisu gradom toliko oduševljeni kao ja. Zdravstvo je u kolapsu, vrtići u komi, kultura crkava, mladi bježe, gore je tamo nego ovdje, Vučić je slobodomislećim Srbima vuk…

Jasno mi je, sve mi je jasno, ali to su njihovi problemi, ja iz Hrvatske bježim k dobrim ljudima, svojim dragim prijateljima, jebe mi se za Vučića kao što mi se jebe za Plenkija i Kolindu. Neće mi oni gušte kvarit. Ni ovdje ni tamo.

Vozi, Miško!