NDH 2019

Published: March 11th, 2019 | Categories: Tekstovi | Comments Off on NDH 2019

Javio se i Tomislav Karamarko zgrožen porukom koju nam je poslala Katolička crkva koruška. Ta Crkva mrzi sve što je hrvatsko. Jasno je to i Karamarku i svim časnim hrvatskim ustašama, kako onima sa ušatim U na zastavi i glavi, tako i našim biskupima u raskošnim mantijama.

Na Bleiburgu hrvatski biskupi, u ime samilosti prema \”nevinima\”, više neće blagoslivljati nakaze koje zazivaju hrvatsku odvratnu prošlost. Austriji je dopizdilo gledati cro naciće kako se deru, mašu zastavama i iskreno žale za zločincima koji su u njihovoj NDH klali sve što nije bilo \”čisto\”.

Za vrijeme NDH nisu bili čisti ni Židovi ni Cigani, ni Srbi ni krivomisleći Hrvati. Ne smijemo zaboraviti da se i djecu moralo klati da se zatre sjeme sila nečistih.

Tko je stradao na Bleiburgu i kakav je bio omjer \”nevinih\” i \”krivih\” morali bi znati povjesničari. Našoj djeci i našim unucima trebalo bi biti kristalno jasno tko su bile ustaše, tko su bili Pavelić i Stepinac.

Ovi koji danas drže Hrvatsku u svom hrvatskom džepu godinama vladaju ali se nimalo ne trude otkriti, onima koji ne znaju, kakva je država bila NDH. S pravom skrivaju istinu i oni i Crkva u Hrvata. Boje se da mlađi svijet ne progleda.

\”Jebote\”, rekli bi klinci i klinceze koji još nisu pobjegli u Irsku, ono što su u NDH bili Cigani, Židovi, Srbi i krivomisleći Hrvati, to smo u Hrvatskoj danas mi Hrvati. Deru nam kožu, more nas glađu, ne daju nam posao, ubijaju nas sudovima, ovrhama, ne možemo se školovati, ne možemo se liječiti. Židovi, Cigani, Srbi i krivomisleći Hrvati bolje su od nas prošli. Klanje kamom manje boli od hrvatskih stambenih kredita.

Današnja Hrvatska je NDH 2019. Zato mi nije jasno što Karamarka i kompaniju smeta. Austrija ne želi, čak ni blagoslovljen, fašizam u svoju butigu. Tko brani Karamarku i ostalima da poslušaju Đapića i organiziraju naci pir u Zagrebu?

U centru Zagreba ni jednom divljaku sa ušatim U na glavi i u glavi neće dlaka s glave pasti. Hrvatski biskupi će na Trgu bana Jelačića blagosloviti svakog ustašu koji im priđe. Za Dom spremni moći će urlati svi u kojima \”čisto\” hrvatsko srce bije. Tomson će vitlati mačem i ruliti o Gradiški Staroj.

Ne, nije mi jasno zašto veliki broj naših hrvatskih političara i svi hrvatski biskupi i svećenici toliko žale za NDH. Ma, imate je, gospodo. Jedini je problem što svoju ljubav prema zatiranju svega što je drugačije, svega što je \”nečisto\”, više ne smijete izvoziti.

Opustite se. Još u Hrvatskoj ima onih koji nisu pobjegli. Nečisti smo, gade nam se i ustaše političari i ustaše kardinali i sve druge ustaše, nemojte biti usraše, pobijte nas po kratkom postupku. Spasite nas, nacići. Pun nam je kurac \”čistog\” hrvatskog hrvatstva.

Pa ipak, koji je užitak gledati vas kako se bespomoćno batrgate kad na vas nasrne svjetska velesila Koruška.

Usrale se ustaše nasred zemlje Hrvatske.


20,160 total views, 71 views today

Glupa kokoš Divjak

Published: March 8th, 2019 | Categories: Tekstovi | Comments Off on Glupa kokoš Divjak

Žene se u Hrvatskoj zlostavljaju čitave godine, mlati ih se, siluje, ubija, ponižava na milijun načina. Osmi mart je ipak dan kada se građanke Hrvatske tuca na posebno maštovit način.

Ne pada mi na pamet citirati Premijera koji je nešto frfljao na temu žena u Hrvatskoj, gospođu Predsjednicu još manje. Oni su danas bili jednako tupi kao i u ostale dane.

Hrvatskim političarima i političarkama pamet nikad nije bila jača strana, da jest možda bi nam bilo bolje, ali mene njihova zastrašujuća glupost uvijek ispočetka iznenadi.

Danas se, tko zna čime izazvana, oglasila ministrica Divjak kojoj u opisu poslova i radnih zadataka piše da bi trebala brinuti o školstvu. Sudeći po stanju u kakvom se naše školstvo nalazi ministrica o njemu ne brine jer je očito baš za to plaćena.

Drugo joj ne mogu oprostiti. Jutros je čitala poruke koje joj stižu od Marka, Janka, Tome i Franje. Citirala je svoje \”zlostavljače\”, mediji su snimili ministricu kako užasnuta, tužna, pretužna i zgrožena pati dok u kamere izgovara da ju je Marko nazvao \”glupom kokoši\”, ostali su joj napisali nešto drugo.

Izmrcvarena Divjak misli da je baš Osmi mart pravi dan kad treba objaviti uvrede koje stižu na njezin mail i svakako naglasiti da ni jedna žena to nije zaslužila i da se to ubuduće više ne bi smjelo događati.

Da sam vjernica, zavapila bih:\”U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!\” Ministrica, dobro i predobro plaćeno nešto bez spola, nešto što ima status, moć, lovu, ogromna službena kola, šofere, tjelohranitelje, dnevnice i tisuću drugih beneficija usuđuje se sebe na Dan žena proglasiti Žrtvom. Zato jer joj je netko napisao da je \”glupa kokoš\”. Moraš zaista biti narcisoidan k\’o glupi kurac da bi ti tako nešto moglo pasti na pamet.

Ne razumijem i nikad neću razumjeti zašto naši političari nemaju savjetnike za medije. Stalno na ekranima gledamo njihove kretenske njuške iz kojih izbacuju pizdarije.

Jebote! Netko je gospođi napisao da je glupa kokoš. U čemu je problem? Ima li uopće problema? Ima. Mislim da bi svaka kokoš koja drži do sebe popizdila kad bi joj netko rekao da je Marko ili Janko uspoređuju sa onom Divjak.

\”Ja Divjak\”, rekla bi kokoš. \”I to na Osmi mart? Nadam se da će uskoro u Hrvatskoj zauvijek prestati ovo grubo vrijeđanje i zlostavljanje nas kokošiju.

Ako se to nastavi pozvat ćemo Jutarnji list, Net.hr, Večernji, HRT, Glas koncila, Šprajca i Bujanca i reći im: \’Javite onoj Divjak da nas više ne spominje. Nismo slične. Mi nesemo jaja, ona sere.\’ \”

10,733 total views, 57 views today

Otvoreno pismo riječkim roditeljima djece koja jedu crve

Published: March 7th, 2019 | Categories: Tekstovi | Comments Off on Otvoreno pismo riječkim roditeljima djece koja jedu crve

Drage mame, dragi tate!

Imam unuče koje volim najviše na svijetu. Siroto moje u školi za ručak dobiva crve. Na stol mu je crve isporučilo hadezeovsko smeće koje je pobijedilo na natječaju. HDZ već desetljećima pobjeđuje u Hrvatskoj, kad ga sa trona zbaci SDP vidimo da se radi o istom sranju samo drugom pakovanju.

Ne, ne čudim se hrvatskim političarima, čudim se nama žrtvama. Zašto sjedimo doma pognute glave i šutimo čak i kad nam djecu hrane crvima?

Dragi tate, drage mame, mnoge od vas znam, prijatelji ste oca i majke moje najveće ljubavi. Krasni ste ljudi, zaljubljeni u svoju dječicu, radite poput robova da biste im osigurali dobar život, koliko je to moguće u ovoj septičkoj jami.

Sto sam vas puta čula kako mališanima zabranjujete jesti slatkiše, piti gazirana pića, na poseban im način pripremate povrće da bi ga lakše progutali, tražite okolo ljude koji uzgajaju domaće kokoši, pečete im kolače od posebnog brašna u koje bacate domaća jaja. Strepite nad zdravljem svoje dječice jer su ona vaša jedina radost. I moje je unuče meni.

A onda tu djecu pošaljete u školu pa siročići za ručak dobiju crve. Ne znam kako vi, ja mislim da je ovo što nam se dešava sad već prešlo svaku granicu. Nikad u povijesti Hrvatska nije imala ovako bešćutnu, ovako prostačku, ovako ciničnu, ovako odvratnu vlast. NIKAD.

Premijer i ekipa su skupina gadova kojima ništa nije sveto. Vidimo to, moramo li zaista preko svega prijeći? Ja sam samo nona. Nemoćna sam. Ne mogu svome unuku zabraniti odlazak u školu u kojoj dobiva crve za ručak.

Vi, drage mame i dragi tate, vi to možete. Morate prisiliti državu da prestane trovati vašu djecu iako njihove inspekcije tvrde da crvi nisu loši za zdravlje. Licemjerna gamad. Dok se naša djeca hrane crvima, njihova idu u privatne škole u kojima im se ne servira drek za ručak.

Kako bi bilo, a moglo bi biti, da svojoj djeci zabranite odlazak u škole sve dok od vaše djece ne odjebe firma koja im za objed isporučuje crve? Kako bi bilo da pokušate?

Možda će na mjesto hadezeovske trovačke ekipe doći druga hadezeovska ekipa za hranjenje malih Riječana i Riječanki, ne možda nego sigurno, ali… Gadovima treba pokazati zube i poslati poruku, NAŠU DJECU NEĆETE PONIŽAVATI.

Pozdravlja vas Vedrana Rudan, očajna nona koja još nije izgubila svaku nadu.

7,153 total views, 37 views today

Krešo jede crve

Published: March 6th, 2019 | Categories: Tekstovi | Comments Off on Krešo jede crve

Moj sin ima četrdeset godina, njegov sin Krešo deset. Sin zarađuje 500 eura mjesečno, prekovremene mu ne plaćaju, ima fakultet, dva vikenda mjesečno ide na timbilding. Timbilding je kad firma koja je jedan tim čitav vikend bilda, prevedeno na hrvatski, radi zakurac.

Žena moga sina i majka unuka Kreše ima dva fakulteta. Ne može naći posao jer je \”prekvalificirana\”. Do sad se javila na nekoliko stotina natječaja, bila je i na intervjuima, svaki put naglasi da neće tražiti novi posao, da jebeš to što je prekvalificirana, daj što daš, moraju platiti stanarinu i režije i Krešo košta za popizdit.

U privatnoj firmi ne može dobiti posao jer ima one fakultete, a gazda se boji i da će roditi, neće, nešto je podvezala, potvrdu da ne može roditi nosi u džepu i kad ide u zahod, uzalud. Radila je i kao konobarica i kao dostavljačica pica, bila je i za šankom, nikad nije dobila plaću.

Šuti moj sin, šuti njegova žena. Moj Krešo je jedne srijede došao doma i ispričao da je pop Tomislavu govorio o Isusu i štalici i kravici, a onda mu je svoga pišu uvalio u riticu pa je Tomislavu tekla krv. Sin nije dignuo frku. Ni njegova žena. Tomislavu su roditelji obrisali krvavu guzičicu, a moji su Kreši rekli da ne smije nikad sa velečasnim ostati sam u sobi.

Krešo mi je rekao da ne želi da mu Isus uđe u riticu. \”Nona, Isus je jako debel, ja se bojim.\” \”Dok imaš nonu nemaš se čega bojati.\”

Nazvala sam velečasnoga. Rekla sam mu da sam na onom raskrižju vidjela Isusa na križju i da loše izgleda, ja bih crkvi donirala pet tisuća eura. Složio se da je Isus na onom križu anemičan za popizdit i neka odmah dođem.

Primio me u sobičku, vjerojatno u onom u kome jebe djecu. \”Plemenito od vas, gospođo, danas u Hrvatskoj nema pravih katolika.\” Ponudio mi je da sjednem na stol za masažu. Odbila sam i rekla:\”Slušaj, pizda ti materina, moj se unuk zove Rudan, Krešimir Rudan, ako pokušaš, ako samo pokušaš njemu uvaliti kurac u guzicu, odrezat ću ti ga i strpati u usta. Kužiš, stari moj?\” \”Kužim\”, promucao je.

Želim reći, mi stari osjećamo potrebu da zlostavljaču jebemo mater i oca zato jer ne svršavamo na internetu. Naša djeca, i kad su njihova djeca direktno ugrožena, urlaju samo na mreži.

Jučer je Krešo u školi otkrio crve u tanjuru. Sin posebno plaća Krešine obroke. Očevi i majke malih Riječana i Riječanki su na nogama, oprostite, na netu. Neće moja djeca jesti crve, kako to, crvi u tanjuru, dječici je ugroženo zdravlje. Neki su tako popizdili da će već sutra direktorici škole reći:\”Ljudi moji, je li to moguće?\”

Srećom, u međuvremenu je otkriveno da su crvi kojima se hrane riječki đaci ekološkog porijekla, oni su ličinke hranjivih moljaca, termički su obrađeni, nisu opasni po zdravlje, djeca ih ipak ne vole jesti. Današnja su djeca razmažena i gadljiva i samo bi igrala igrice umjesto da gledaju dokumentarce o životu u Africi. Tamo su već svi crvi pojedeni, a vidi nas.

Hrvate baš ništa ne može iznenaditi. Bacanje djece preko balkona, jebanje djece u ime Isusa i Marije, hranjenje crvima, nemogućnost dobivanja posla, ako nisi član Partije…

Bauljaju tako Hrvati i Hrvatice već trideset godina kroz gustu maglu, sve sigurniji kako je u internetu spas. Jebeš podatak da u Hrvatskoj svake godine ima sve više milijunaša, da od plaće mogu živjeti samo političari, popovi i \”dragovoljci\”, da u domovima trunu gladni i bolesni starci, da posao možeš dobiti samo ako si \”naš\” , a najveći neprijatelji su nam Srbi.

Posebno jebeš kuku i motiku i koktele i revolucije i kamenje i prsluke žute. Mame i tate imaju internet, dječica crve za ručak , popov metak u šupak u petak, a tane u ostale dane.

Bog nas gleda, svršava i mrmlja: \”Ako ovi kreteni nisu zaslužili carstvo nebesko, ne znam tko je.\”

19,385 total views, 39 views today

\”Imamo Hrvatsku!\”

Published: February 28th, 2019 | Categories: Tekstovi | Comments Off on \”Imamo Hrvatsku!\”

Otac je na Pagu preko ograde balkona bacio svoje četvero djece. Portali vrište. Posebno je istaknuto, otac nije sa Paga, \”došljak\” je bacio djecu. Krenula je rasprava je li Virovitica u Međimurju ili Slavoniji. Zaboravila sam gdje je Virovitica jer je Hrvatska luda zemlja u svakom svom dijelu.

Ima nas oko četiri milijuna. Manji smo od mnogih svjetskih gradova. To stravu i užas čini još jezivijima.

Sestra je strpala sestru u frizer, tamo se pokojnica smrzavala godinama. Četrnaestogodišnji dječak pokušao je zaklati majku. Otac prebio četrnaestogodišnju djevojčicu i oteo joj novčanik.

Župan, ugledni političar, godinama je prebijao suprugu, sudi mu se, on je i dalje ugledni političar. Osuđeni ratni zločinac, veleštovani hrvatski general koji je hladnokrvno ženi pucao u glavu, uspješni je biznismen, nježni suprug i otac.

Ministar obrane, djeluje poput ljutitog dječačića, od Izraela je naručio avione koji će nas braniti od…Nikad nismo čuli od koga će nas braniti stare izraelske kante koje nismo uspjeli u zlatu platiti jer su se umiješali Ameri.

Dok je patuljak dogovarao \”obranu\” vrhunski hrvatski vojni pilot naručene je avione usporedio sa pičkom islužene amsterdamske kurve. Halo? Alo? Ima li koga doma?

Djeca u osmogodišnjim školama međusobno se prebijaju, srednjoškolci ubijaju. Naša predsjednica potaknuta klanjem u školama na bujne grudi navlači ružičastu majicu, na njoj piše \”Vršnjačko nasilje prestaje ovdje!\” Prestaje gdje? Na sisama predsjednice opsjednute dijetom, perikom, garderobom i lovom na novi mandat?

Iz mračine se ovih dana izvukao vojni pop u miru, Jezerinac se zove. U miru je, ali ne miruje. U svom je dvorcu od oniksa došao do genijalnog otkrića. Žene odlaze na abortus da bi mrtva tjela svoje nerođene djece prodala industriji skupih parfema.

Alo? Alo! Alooooooo? Zašto hrvatski popovi, kad su u mirovini, jedini ne umiru od gladi, zime i boleština nego se u stotoj bave naukom?

Hrvatska ima i studentskog kapelana. U zlatu i dragom kamenju plaćamo gospodina koji je studentima otkrio kako je mlada cura izgubila menstruaciju kad je vidjela oca kako drka. Što gube djevojčice kad ih pop jebe kapelan nije rekao. Menstruaciju ne gube jer hrvatski popovi vole curice koje je još nisu dobile.

E, sad, zašto je u Hrvatskoj bacanje djece preko balkona zločin, a jebanje dječice širenje mira i dobra znaju samo oni koji su sa Vatikanom potpisali sve one ugovore.

Kad je naš premijer čuo da je otac svoju djecu bacio preko ograde balkona jako se začudio, a ministrica za mladež je odmah krenula prema Zadru puna nade da će se djeca oporaviti.

Zašto se tome nada? Čime se bavi ta ženska? Za što je plaćamo? Ona su sirota djeca jadna otkako su živa. Ovih su dana trebala zajedno sa ocem monstrumom i majkom odletjeti iz unajmljene gajbe. Kamo? Kamo lete hrvatska gola, bosa, zapuštena, gladna, očajna djeca kad ih otac ne baci preko balkona? Zna li netko odgovor na to pitanje?

Aloooooo, popovi? Dobivate milijardu kuna godišnje, ostaje li nešto za hrvatsku siročad? Zašto mislite da se glad i bijeda hrvatske djece liječi vašom spermom?

Alo, ministri? Alo, premijeru? Alo, Ženo u Ružičastom? U Hrvatskoj živi tko zna koliko tisuća gladne, nezbrinute, gole, bose i bolesne djece koju roditelji ne mogu prehraniti. U Hrvatskoj, djeca žive u Hrvatskoj, ona žive u Hrvatskoj, žive u Hrvatskoj… Djeca umiru od gladi i bolesti u Hrvatskoj! Aloooooooooooooooo!

Istovremeno dok su na Pagu letjeli siročići \”mi\” smo sa Amerima potpisali sporazum o zbrinjavanju američkog oružja, čitaj nuklearnog otpada ili nečeg sličnog. Vidovita sam. Za koju će se godinu građani ovoga nečega čuditi zašto im djeca umiru od raka, rađaju se sa tri glave i pet nogu.

Našeg vrlog ministra zdravstva užasnula je paška priča. To je onaj gospodin koji voli Pavelića. Pavelić je bio Poglavnik, u njegovoj NDH djeca su u najstrašnijim mukama umirala u jedinom dječjem koncentracijskom logoru u Evropi, pa ipak je naš ministar pohodio grob hrvatskog zlotvora. Danas isti ministar suze roni nad paškom dječicom. Aloooooooo, koga zajebavate, ministre?

U Hrvatskoj je svašta moguće. Jedino je nemoguće spaliti sve dvorce i palače u kojima stoluju naši licemjerni zlotvori u odijelima, ružičastim majicama i dizajnerskim mantijama.

\”Imamo Hrvatsku\”, rekao je Tuđman. Da, imamo Hrvatsku i neka je imamo! Pička nam materina!


89,372 total views, 24 views today

Kad liječnik ubije liječnika

Published: February 24th, 2019 | Categories: Tekstovi | Comments Off on Kad liječnik ubije liječnika

Jedna sam od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja prema našim liječnicima i medicinskim sestrama osjeća duboko poštovanje.

Čujem, a ona pobijena dječica na jugu Dalmacije, a one bezobrazne sestre koje starcima ne mijenjaju pelene pet puta dnevno, a bolnice koje majke i očeve na samrti ne žele primiti u bolnicu… A onaj odvratni ministar koji laje kako više vrijedi jedan pop nego dvadeset liječnika…

Slažem se da je lajavi gospodin nešto najstrašnije što se hrvatskom zdravstvu moglo dogoditi, ali njegovo ukazanje ne možemo gledati van konteksta. Kakva politika, takav ministar. Državom vladaju razbojnici, ministar ne može biti svetac.

A sad o liječnicima i medicinskim sestrama, tim \”zlotvorima\” o kojima slušamo svaki dan. Nema pacijenta koji danas ne ulazi u bolnicu ili ambulantu a da nije spreman svojim mobitelom snimiti svako sranje na koje naleti.

U bolničkim zahodima nema ni papira ni sapuna ni tople vode. Seronje, zaguglajte koliko Hrvatska ima \”dragovoljaca\”. Koliko ima \”gradova\” od tri stotine stanovnika, svaki hrvatski \”grad\” zapošljava bar troje smrdljivaca.

Čitate li koliko naše propalice u Evropskom parlamentu zarađuju mjesečno? Negdje sam naletjela na podatak da će jedna od Plenkovićevih ženica u Luksemburgu, što će raditi tamo, zarađivati 20.000 eura mjesečno. Koliko bi se hrvatskih ambulanti moglo opremiti za njezinu petogodišnju plaću? Zaposliti liječnika i sestara? Kupiti sapuna i toalet papira? Inkubatora za nedonoščad? Ne zanima vas ta tema? Ne osjećate potrebu da gospođi razvalite glavu? Njena je plaća volja Božja?

A hrvatski narodni bankari? U Hrvatsku narodnu banku nećete provaliti i krenuti toljagama na zlotvore koji mjesečno zarađuju vašu petogodišnju plaću. Na liječnike se pališ, stoko bezuba.

Nikad naš mali čovjek nije svojim mobitelom krenuo snimati automobile u kojima se voze \”dragovoljci\”, postavljati pitanja zašto Hrvatska ima više \”heroja\” i \”generala\” nego civila, čemu služe tupe mrcine u Hrvatskom saboru i Vladi? Imaju li te spodobe ikakve veze sa stanjem hrvatskog zdravstva i zahoda u bolnicama?

Ne, nama su tema medicinska sestra koja bez smješka sama provede noć sa trideset nepokretnih pacijenata, nas uznemiravaju liječnici na hitnoj koji se ne smiješe kad noći o ponoći navratimo izvaditi krv, brže je nego čekati u ambulanti. Nas užasavaju liste čekanja.

Smetaju nas umorni liječnici, liječnici koji ne prepoznaju sepsu, vikendom zatvoreni domovi zdravlja, stara aparatura, ogroman broj pacijenata po glavi liječnika i sestre… To nas do te mjere smeta da se ne tako davno čitava jedna čerga, nisam politički korektna, tko vas jebe, usudila provaliti na Jordanovac i tamo krenula rušiti i razbijati.

Da je u liječnicima i sestrama na Jordanovcu, njima se posebno divim, bilo samo malo samopoštovanja prebili bi ona smrdljiva čudovišta. Prebili bi svakoga koji im pijan ili trijezan jebe mater jer su mu nekoga od rodbine \”ubili\”. Oni su u b i l i?

Jebeni idioti, djecu vam u Dalmaciji ubija sistem, ne doktori. U pulsku bolnicu ne primaju ljude na umoru. Zašto je to brejking njuz u našim medijima? Bolnice nisu odlagališta leševa koji iritiraju rodbinu, bolnice bi trebale biti ustanove za one kojima se može pomoći.

Već dugo u meni kuha. Poznajem mnoge liječnike i liječnice i medicinske sestre i braću i zaista im zamjeram što tako saginju glavu i dozvoljavaju da rulja po njima sere. Dignite… Dignite glas, htjela sam napisati, a onda sam naletjela na tekst iz Liječničkih novina, broj 176, veljača 2019.

\”Suicid liječnika\”, autor doc.prim.dr.sc. Tomislav Franić, dr.med. psihijatar, KBC Split, Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu. Citiram. \”Liječnici prema najnovijim zapadnim istraživanjima kao profesija imaju najveću stopu suicida, veću nego vojnici izloženi izravnim borbenim djelovanjima i dvostruko veću nego opća populacija(opća populacija 1-2%, liječnici 2-4%).\”

Dr. Tomislav Franić objašnjava zašto je to tako. \”Naporan vojnički dril studiranja i specijaliziranja, složena medicinska kultura i hijerarhija koja je rijetko na razini feudalne, stalna borba za postizanje ravnoteže između rada i privatnog života ostavljaju razorne posljedice i ovisno o nizu drugih rizičnih ili zaštitnih čimbenika ta plovidba olujnim morem može završiti kojekako, uključujući i namjerno nasukavanje.\”

Tekst profesora Franića je nešto najbolje što sam ikad pročitala o liječnicima. Mnogo govori o njima, još više o hrvatskim pacijentima koji se ne pitaju zašto je suicid među hrvatskim političarima O,OOOOOO%, a koriste svaku priliku da uz pomoć retardiranih novinara vrisnu:\”Ubij, ubij liječnika!\”

Ne derite se, kreteni! Vidite, sami se ubijaju.


74,896 total views, 13 views today

Republika Štakorija

Published: February 10th, 2019 | Categories: Tekstovi | Comments Off on Republika Štakorija

Za mene je Split, otkako sam prvi put u njega kročila, najljepši grad na svijetu. Nije da nisam putovala, vidjela sam ja mnoge svjetske gradove, pa ipak…Nima meni Splita do Splita.

Kamene uske uličice, miris mora i ribe, Riva, ručak u \”Hvaranina\”, tržnica, ribarnica… Grad u kome su živjeli Smoje, Senjanović, i meni najdraži od njih Predrag Lucić, bio je i ostat će moja velika ljubav.

I ne, ni ovaj najnoviji napadaj divljaka koje ja ne želim zvati \”Splićanima\” neće u meni ubiti ono što osjećam prema gradu koji volim. Pa ipak, kako je moguće, kako je moguće da se u Splitu koji je u međuvremenu postao grad iz snova za milijune svjetskih putnika dogodi ovakav zločin?

Nekoliko dječaka iz Srbije došlo je u moj grad igrati vaterpolo utakmicu. Nisu shvatili, nitko im nije objasnio, da ne smiju prošetati do Rive u dresu svoje ekipe jer bi im netko zbog toga mogao šipkom razvaliti glavu.

Dječacima iz Srbije to možemo \”oprostiti\” jer su mladi, što oni znaju? Bih li ja, ovako stara, da mi je to netko rekao, mogla u to povjerovati?

Bih. I rekla bih toj djeci, još u Beogradu, ne odlazite, ako odete možete ostati bez glave. I da, moramo bit fer prema građanima i građankama Splita. Ovo se moglo dogoditi u bilo kojem hrvatskom gradu. Trenutna hrvatska vlast nam sustavno poručuje, u mržnji je spas.

Pogledajmo što se dešava u Saboru. Naš premijer pripadnike jedne od parlamentarnih stranaka naziva \”miševima\”, član iste stranke njega naziva \”štakorom\”. Premijer se na to podrugljivo smiješi jer zna da mu, ovako bahatom, ovako pokvarenom, ovako ciničnom i beskrajno nekompetentnom, nitko ne može ništa.

Možemo li, hoćemo li zaboraviti scenu kad je naš premijer, okružen zaštitarima, nasrnuo na člana Sabora u namjeri da ga prebije?

On i jedan od najvećih hrvatskih kriminalaca, da ne prljam ekran imenom gospodina gradonačelnika, dogovorili su se. Premijer će gradonačelnika razbojnika čuvati od zatvora, \”štakor\” hrvatsko pravosuđe drži u džepu svog skupog odijela, gradonačelnik će mu uzvratiti uslugu kradući od stranaka i strančica štakorčiće koji će premijeru i njegovoj stranci omogućiti da oglodaju Hrvatsku do kosti.

Nikad Hrvatskom nije vladala ovako gadna ekipa. Neka nas bude i strah i sram. Možda ipak, neka nas bude strah. Mi koji smo potomci onih koji su stoljećima živjeli na ovim prostorima ne možemo učiniti ništa, a većina od nas nije kriva ni za što.

Oni imaju pravosuđe, vojsku, policiju, medije. Oni nam na sve moguće načine prodaju tezu kako su nam jedini pravi neprijatelji \”četnici\”. I onda kad \”četnici\” imaju dvadesetak godina, i onda kad igraju vaterpolo i onda kad otvorena srca, zaljubljeni u sport, dolaze u najljepši hrvatski grad.

Kad se dogodi tragedija, kad neki od \”huligana\” popuši priču zato jer je neobrazovan, glup ili samo zao, usto siguran da mu zločin neće doći na naplatu, onda se i štakori i štakorica krenu glasno zgražati nad počinjenim zločinom.

Kao da su zločinci oni koji u rukama drže čeličnu šipku, a ne gospođa koja na Pantovčaku razgledava periku ili Štakor koji se ovih dana upustio u rješavanje izbora u Venezueli. On i Venezuela?! Američka, gadna, muha podrepuša nešto misli o svjetskoj politici. Misli? Čime?

Zato, ne osuđujmo dečke koji su krenuli pobiti \”četnike\”. Nemaju oni ništa s tim. Slušaju glas svojih i naših gospodara.

Predsjednica, perika i ja

Published: February 6th, 2019 | Categories: Tekstovi | Comments Off on Predsjednica, perika i ja

Često me dobronamjerni ljudi koji vole moje pisanje zovu u goste. Pozivi mi stižu iz Hrvatske i Regiona. Ljudi žele da pred publikom čitam ulomke iz svojih knjiga, razgovaram sa svojim čitateljima, da skratim, žele se družiti sa mnom.

Uvijek prihvatim i najčešće bivam odbijena jer sam \”skupa\”. Ja? Skupa? Ne mogu vjerovati. Koliki su moji troškovi prije nastupa? Koliki napor ulažem u svako ukazanje?

Do cilja putujem najmanje dva dana. Na putu ostajem tri. To uključuje vožnju autom ili avionom. Kad nekamo stignem, uvijek u pratnji osobnog šofera koji mi je i ljubavnik, \”muž\” mi baš ne zvuči glamurozno, on i ja moramo nešto pojesti. To košta jer smo u godinama, hotovi dogovi ne dolaze u obzir. O stresu neću.

Da, kad sam već kod šofera, to što spavamo skupa čitavu priču pojeftinjuje. Pa ipak, kad kažem da za nastup u Hrvatskoj tražim 1000 eura, a za nastup van ovoga sranja 1500 eura plus troškove, porez uvijek platim, s druge strane nastane muk. Ili, još gore, krene kuknjava. \”Mi smo siromašni, nema love za kulturu…\”

Razumijem, jako dobro znam gdje živimo. Moja visoko obrazovana djeca, oboje rade mjesec dana za deset tisuća kuna. Ne, nisam pogriješila, svako od njih mjesec dana crnči za pet tisuća kuna. Pitam ja vas, dragi moji nesuđeni domaćini, zašto za mene koja vrijedim nemate love, a sve one gadove u zlatu plaćate?

Da pojasnim. Kad se u vašem gradu, govorim o Hrvatskoj, slavi neki Sveti Marko, Sveti Janko, Sveti Vlaho, Sveti Vid ili neki pedeseti jebeni svetac, za govnare iz Sabora i Vlade lovu nađete. Gadovi opušteno žderu i piju na moj i vaš račun i nikome ne pada na pamet da su preskupi.

Njihovi putni troškovi, njihovi šoferi, kurve koje im puše nakon što nekog lokalnog sveca zaliju rujnim vinom pa krenu u sobu u kojoj ih čeka pučačica bujne kose… Dodajte kokain. To ne košta? To je badave?

Jučer sam pročitala da je naša predsjednica \”promijenila frizuru\”? Jebote! Naša predsjednica nosi periku. Periku, slijepci! Imate li pojma koliko košta godišnje održavanje predsjedničine perike? I to vama nije skupo?

Čujte, svi ovi gadovi i sve gadure će za koju godinu, možda i mjesec, biti samo dobro potkožene političke lešine, moje knjige i moji tekstovi živjet će dovijeka.

Ja skupa? JA?

Javne ženske

Published: January 31st, 2019 | Categories: Tekstovi | Comments Off on Javne ženske

Često se sjetim moje none Tilde. Poginula su joj dva muža, izgubila je dijete, Nijemci su joj spalili kuću, partizani oteli zgarište, podigla je dvoje djece, čitav je život bila borkinja.

I u dobru i u zlu oslanjala se na sebe. Njezinu je majku, dok je pasla ovce na livadi u Lici, silovao vlastelin. Tužila ga je, dobila presudu u svoju korist, PRED STO I PEDESET GODINA, i rodila moju nonu. Tilda je u Senju postala sluškinja kad joj je bilo pet godina. Radila je čitav život. Nekoliko dana prije smrti peglala je pelene mome sinu.

Ponosna sam što mojim žilama teče krv dviju žena koje su se kroz život probijale radom i borbom za pravo da budu osobe, ljudska bića, ne komad mesa koje će biti jebano, pa plaćeno.

Danas sam žalosna kad gledam naše i svjetske javne ženske. Rastežu se po portalima, govore plastičnim sisama, napumpanim usnama, anoreksičnim tijelima, umjetnim guzicama, perikama i dlakavim pogledima.

Čitam, ovih će nas dana bivša hrvatska pjevačica kojoj je pedeseta za vratom podučiti kako krenuti prema dvadesetoj. Poznatoj doktorici treba dozvoliti da ti izvuče krv, pa će onda ona iz tvoje krvi izvući plazmu, pa će ti tu plazmu iglicama vratiti u lice i vrat i dekolte, bost će ti i vlasište, pa ćeš ti nakon nekoliko tretmana, učinak traje šest mjeseci, izgledati kao da ti je dlakavih četrdeset i pet, a ne proćelavih četrdeset i osam. Jadna bivša pjevačica. Jadne mi. Jadne naše kćeri.

Poznata i uspješna autorica gledanih sapunica svakodnevno nas bombardira fotkama svoje \”princeze\”. \”Princeze\” i \”prinčeve\” treba stalno pokazivati i prodavati nam foru kako ženske misle da je izbacivanje plodova utroba njihovih uspjeh svih uspjeha. Ne misle i nije. Vrh je fotkati se sa jadničcima koji se ne mogu braniti i dilati okolo \”slatke pričice iz života\” dok se siročićima bave dadilje. Pa ipak, biti \”mama\” nikad nije bilo toliko \”in\” kao danas u svijetu u kome mama nema.

O \”nesretnicama\” koje sličice svojih \”mačkica\” šalju neandertalcima s kojima se jebu treba pisati i razotkriti opaku tezu. Kad krivonogi majmun na Instagramu objavi \”mačkicu\” bivše drage, vlasnica izbrijane, sirote životinjice preko noći, u percepciji žena sljepica, postane ŽRTVA i ZLOSTAVLJANA ŽENA. Mediji joj kožu deru iako je MAJKA.

Nije ona ni ŽRTVA ni MAJKA. Ona je nešto što ne zna, ili je zaboravilo, od čega mediji danas žive. Kako joj nije bilo jasno da u ovoj igri mačke i miša najčešće najebe mačka?

Žene su se kroz povijest hrabro borile da bi njihove sestre u dalekoj budućnosti mogle biti poštovana ljudska bića. Javne ženske koje danas gledamo ostvarenje su nada milijuna žena.

\”Sva ljudska nesreća proizlazi iz nade\”, reče jednom Albert Camus. Tješi me Camus. Živim u svijetu koji ubija svaku nadu. Ah! Ja sam sretna.


Kako vrijeme brzo leti…

Published: January 25th, 2019 | Categories: Tekstovi | Comments Off on Kako vrijeme brzo leti…

Pred deset godina ukazala sam se na ekranu Nove TV i zbog ovog priloga dobila otkaz po hitnom postupku. Doduše, bilo mi je ponuđeno da im se ispričam, ako im se ispričam, oni će mi oprostiti. Nisam im se ispričala.

I tako, prođe deset godina. Nismo se promijenili ni ja ni oni. Svijet šuti danas onako kako je šutio i pred deset godina.

Stavila sam sebe na sajt da bih izrazila svoju duboku sućut preživjelim Palestincima koji će možda, već večeras, biti leševi. Sigurna sam da bi žrtve holokausta o kojima se ovih dana tako često govori, kad bi mogle ustati iz grobova, bile na mojoj strani.