Čitav se život pitam što je sreća. Kako je prepoznati? Uhvatiti za glavu ili rep i reći, eto, to je to!
Uvijek mi je bilo jednostavnije definirati nesreću. Ne želim nabrajati što je sve za mene bilo ili još uvijek jest, nesreća. Popis bi bio dugačak.
Jedna od nesreća često su mi bila djeca. \”Da se još jedanput rodim nikad ne bih imala djecu.\” To su moja djeca i svi oko mene slušali preko trideset godina.
![\"zliho-cover\"](\"http://www.rudan.info/wp-content/uploads/2012/10/zliho-cover.jpg\" "\\"zliho-cover\\"")
Djeca su davež. Ili su zdrave bebe pa ti piju krv bez slamke ili su bolesne pa umireš od užasa. Školovanje. Susret sa učiteljima. Tko može ikad zaboraviti onaj užas kad nakon razgovora sa razrednicom odbauljaš doma i odlučiš, odrobijati ću ih!
Odrobijat ću ga! Neka me na smrt osude ali on idući dan dočekati neće! Tri topa u drugom pologodištu četvrtog razreda srednje škole. Zašto sam ga rodila?
Da ga nema sad bih lakirala nokte na nogama i jedino bi me do bijesa dovodila vata među mojim prstićima koja bi se pomaknula previše lijevo ili desno.
A velike ljubavi njihove? Prva cura, druga cura, treća cura, četvrta…Dečko broj jedan…Ni jedna majka neće, kad govori o svojoj kćeri, krenuti dalje od broja jedan. Osim kad razgovara sama sa sobom i proklinje dan kad joj je ginekolog čestitao.
Školarine, stanarine, maturalna putovanja u Španiju a ti nemaš ni za struju. Pa otplatiš jedno putovanje a onda moraš još jedno jer su djeca odlučila da će umjesto na maturalni ples krenuti u Prag.
Cijena astronomska jer moraš platiti i putovanje i proviziju za profesora koji je izabrao agenciju. Osjećaš se bespomoćno i bijesno a onda pomisliš, da nemam djece…Sama sam kriva. Digneš kredit, onda osam mjeseci otplaćuješ riganje tvoga zlata na Karlovom mostu.
Jebena djeca! Kome ona trebaju? Kad odrastu jedva čekaju da crkneš da konačno usele u ono što si ti čitav život gradio. I da, imaju fakultete, samo ti znaš koliko su koštali, ali nemaju plaću od koje mogu živjeti.
Ti si kriva. Da si im na vrijeme rekla da samo kriminalci mogu živjeti od svoga rada bilo bi lakše i tebi i njima. Vjenčanja. Da li je njihov izbor najbolji mogući?
Okom zle ptičurine gledaš svaki pokret partnera svoje djece. Griješe? Ne griješe? Djeca su davež, tlaka prevelika, bacanje u vjetar najboljih godina života.
A opet…Kad su bili majušni, imaš fotografije, sitnim su zubima grizli tvoju bradu. Smijali su se glasno dok njihov smijeh ne bi prešao u štucanje.
Prvi koračići. Ulazak u prvi razred, stručak poljskog cvijeća na klupi tvoje male kćeri. Pismo mami za neki od Dana žena, otisak u gipsu stopala i malih ruku.
Sinovljeva ručica u tvojoj ruci dok čekate da puran koga svakoga dana odlazite gledati izađe iz nekakvog kokošinjca. A on jednoga dana ne izađe. Ali se ukaže susjeda i tvom sinu kaže kako su purana ispekli za ručak.
Plač. Urlanje. Kako djetetu objasniti zašto se ubilo pa ispeklo ono što se do jučer tako neodoljivo glasalo? Tako glasalo da su tvome sinu suze od smijeha dolazile na oči.
Spavanje sa malim sinom na trbuhu. I tako cijelu noć. Gledanje u plavokosu kćer kako tiho spava. Šetnja Korzom sa kćerkom. Uspravljaš leđa, uvlačiš trbuh i ti si još uvijek lijepa jer si autorica te ljepote.
Stupanje uz sina visokog dva metra koji te pita da li ti je neugodno jer si tako mala. A ti si uvijek mislila da je žena visoka metar i sedamdeset i devet, na petama, žirafa.
Brojevi njihovih telefona na zaslonu tvoga. Spoznaja da te danas nitko ne naziva osim muža i tvoje djece. Da te nitko i ne zanima osim njih. Kako je lijepo imati posla sa odraslim ljudima koji znaju toliko toga o čemu ti pojma nemaš.
Staviti fotku na zaslon mobitela, srediti ti web stranicu, govore engleski i talijanski i njemački. Pročitali su knjige za koje ti nikad čula nisi, mnogo znaju o muzici, filmu.
O djeci razgovaraju drugačije nego si to ti činila. Ne uzdišu, ne pušu, ne kukaju, ne govore okolo, da se još jednom rodim…A za rođendan svoje kćeri…
Danas? Zašto danas? Ne znam. Dogodilo se danas. Prvi sam put u životu svome sinu rekla da sam sretna, presretna zapravo, što imam njega i njegovu sestru.
Zašto danas? Zato jer mi je sin na mobitelu pokazao kako izgleda naslovnica njegove knjige koja će izaći za koji dan. A kći mi je poslala fotografiju torte koju je kćeri ispekla za rođendan.
Koja torta! Na Pipi Dugu Čarapu. Nikad nisam uspjela saznati kako se rade torte. Kako može od jaja, brašna i pitaj boga čega još nastati torta i još na Pipi?
Kako može dijete, moje dijete, napisati knjigu koja se meni sviđa iako ju je napisao moj sin. Evo, to se dogodilo danas.
Ponosna sam na sebe. Rodila sam dvoje krasnih ljudi. I sigurna sam, ništa što sam u životu postigla ne da se usprediti sa srećom koju sam osjetila danas dok sam razgovarala sa svojim sinom piscem i sa svojom kćeri koja je svojoj kćeri satima pekla tortu. Ta mlada žena prije bi umrla nego rekla, da se još jedanput rodim…
Da li to meni za sreću treba malo ili jako, jako mnogo? Da se još jedanput rodim…Da, sigurna sam, otišla bih slušati onoga purana i gristi tortu na Pipi.
Jabuka ne pada daleko od stabla. Mamin sin 🙂 Čestitke za uspješno “odrađeno” materinstvo.
Prelepo! Kao i swi njeni textowi! Jednostawno prelepo i istinito…!
Hvala na divnom tekstu, gospodjo Rudan.
Divan tekst!
Radost davanja je prirođena ženskom rodu,to muškarci,muževi,oci ,braća,frajeri,švaleri nemaju u genetskom kodu. Zato žene poštuju sve što naslednici postignu,jer to smatraju svojim uspehom,a i jeste,jer to je svrha dobrog vaspitanja.
moja nas je majka imala troje i dok je bila zdrava uvijek je govorila da smo njena promasena investicija a onog dana kada je obolila od teske bolesti i kada je iz dana u dan svo troje bilo uz njeno uzglavlje govorila bi ja sam sretna i prebogata.Ija sam ta mozda druga generacija koja ne gleda i ne govori o svom djetetu da bogdom nisam ….nego kada dođem umorna s posla a moj sin dvometraš izađe pred mene i zagrli me tada sam najsretnija i najponosnija MAMA.
Djeca su nasa radost i ponos pogotovo ako od njih napravimo prave ljude.
Super.Čovijek je sretan samo prividno kad se radi o stvarima i događajima,ali kad se radi o dijeci sreča se mješa sa nesrečom.Ja sam rodila prvog sina svi su se trgali da bude kod njih babke tete i ostala rodbina no kad sam rodila blizance dolazili su samo za rođendane tako sam bila usamljena i nesretna jer je bilo puno posla ali samo mi je moja najmlađa sestradolazila imala je sedam godina i njoj se činilo kao da su to dvije lutke pa sam morala paziti da ne padne kad nekog od njih nosi po kući.Danas sam sretna,jer da nema njih bila bih gladna,a sretna sam, jer je stariji sin dobio kčerkicu koju svi obožavamo!!!
Najzadi prava sreca.Ako se za nesto kajem,kajem se sto nisam rodila vise dece,kakavog bi smisla imao zivot da nema sve male radosti,problema,neprospavanih noci,ponekad ljutnja zbog izneverenih ocekivanja i pogresnih izbora.Pored svega,ljubav prema sopstvenom detetu je neuporediva sa bilo cime.Mozda je sebicno misliti da smo rodili svoju decu kako bi nama zivot imao smisla, a neznamo kakav njih zivot ocekuje,hoce li biti srecni.Kako i da je, to te zivot,nadajmo se najboljem.
Bravo, generacijo!
Poštovna gospođo Vedrana – iskrene čestitke Vama i vašem sinu!
Neko jednom reče da čovek nije potpuo uspeo u životu ako nema djece, ako nije napravio kuću i ako nije napisao knjigu! Dakle vi ste ispunili vaš plan, a sada je red na njima da ispune njihove. Srećno!
Naravno,iskrene cestitke za uspeh vase dece!
Divno, svaka čast! Uloga majke je jedna od najlepših i najodgovornijih uloga u životu jedne žene, a Vi ste je, bez sumnje, dobro obavili, veliki pozdrav
Dobro jutro, Margareta. Pardon! Dobro jutro Vedrana.
Cestitamo mama!;-))) Kada cemo moci da citamo knjigu Vaseg sina u Beogradu?
Mora da su presrecni sto imaju takvu mamu. Bravo za Vaseg sina, nadamo se njegovoj knjizi u Srbiji!
…Mocno,Istinito…malo dete sisa mleko,veliko sisa krv,ali-imamo mi dovoljno krvi…:-)))
Haha, vedranorudanovski obrt;od goropadi roditeljske do ushićene maman! Like, like…:-)
Samo dela ljubavi ostaju.
Vedrana
Iz petnih žila se naprežem kako prodrijeti u tvoju nutrinu i počesto se predomislim jer se bojim da si duhovno hyper uzurkana i da bi me taj sunami u tvojoj nutrini rastalio, ne zavidim ti, da pače suosjećam s tobom.
Dobro namjerno ti preporučam stručnjaka za meditaciju, uzmi malo vremena za sebe, pozabavi se na smirivanju te vjetrometine u duši i kladim se da ćeš pronaći smisao, sreću u sebi samoj, oslobodi se te poročnosti, pesimizma jer vjerujem da se negdje u tebi krije nježno janje koje vapi za pomoć, zaglavilo se i pati a ti ga naprosto tiraniziraš.
Kod mene je ovo uvijek otvorena tema uz kaficu sa majkama,ženama i je jedina priča koja nije bez veze,ne priča se u prazno.Tebi čestitam onoliko koliko si ti zadovoljna i srećna ,kad vidiš svoju djecu pred sobom sa uspjesima i da to dugo traje.To želim svima jer ovi osjećaji su rijetki ali jaki.Znaš kad se rodi žensko dijete onda kažu da se u ćošku metla raduje,pa kad malo naraste onda joj daju krpenu lutku,pa gumenu pa na kraju Barbiku(razvoj društva),to bi trebalo tako da bude.Muško dijete,posle cucle dobija nož,čakiju,sablje ,loptu,i autiće raznih formata.Vidiš u startu nas dijele roditelji i mi normalno prihvatamo kao djeca te podjele.Pošto sam ja bila prvo (po redu drugo) rođeno dijete,žensko nisam imala ni gumene bebe,koje su tad neke dobile iz Italije sa velikim suknjicama i podsuknjama,sve su bile lijepe sa plavim očima,a ja sam ih sa čežnjom gledala u drugim rukama i sanjala o tom da budu moje.Ja sam svoje pravila od krpica i vezala koncem oko vrata da joj odvojim glavu od tijela i da napravim ruke od štapića da bi ličila na nešto živo.To je bio moj prvi susret sa bebama i njihovim nastajanjima.Poslije mama rodila još dva brata,ja još jedinica još bebe aktuelne,kasnije se rodi i sestra i skide me sa počasnog mjesta jedinice ženskog roda.Pošto sam tad imala sedam godina dobro se sjećam maminih riječi kako se trebala očistiti da nije kasno saznala da je trudna.Imali smo težak život ona bez muža,a djeca mala ,petero.Znaš kad pričaš o odgoju djece u nekom normalnom svijetu danas,ono nosi ga guvernanta sa klavira na tutu,ja se nakad pitam kakva bi mi djeca bili danas.Svi smo solidni i na neki način situirani.Ja se vraćam ponovo na rođenje svoje sestre.Kad se rodila i okupli je,povili u povoj stavili u jastuče vezano vezicama,meni je dali u ruke i rekli ovo ti je sestra.Tad sam je gledala ko igračku,sa njom se igrala,ja je hranila,sa njom plakala i spavala,mama je radila sve teže poslove i muškarca i žene jedne porodice jer oca tada nije bilo.Ja sam dijete koje je odgajalo drugo dijete,to mi je bila normala.Prošle godine teške,zabavljanja došla,držanja za ruke(u mene su uvijek ruke,ruke dijeteta),prvi poljupci i sva životna ljepota pritisnuta riječima majke koja je imala snage i hrabrosti da nama pruži ljubav majčinsku,izvuče iz života maksimum ,ostane ponosna i kaže “Da sam znala šta me čeka,nikad se ne bi udala”.I ja se dugo nisam udala,pa vele požuri šteta je trebaš koje rodit,pa nek imaš obavezu,svoj evlad,ko će ti u starosti čašu vode dodat,moraš,moraš..E ne moram.Mogla sam ja i bez udaje dijete imati,nisu me zeznuli kad su mogli e neće ni sada.Znaš kad si u nekim mladim godinama pa ti obećaju princa na konju a ja znam da od te priče ništa nema..Prošao voz.Došao drugi ja se udala,počeo rat,mješani brak ,nikad se posvađala nisam sa mužem,on na jednu ja na drugu stranu,ja trudna…Ha šta sad.Razmišljala sam ja sa izbjeglicama u mojoj kući,priča ovakva,onakva,sve skoro same žene i djeca,pomozi ovom,nekom da ne plače,sve šta me mama naučila…i ode plod..Bolnica ratno stanje..Ne znam jesam li plakala od tuge ili dragosti.Bog nije pogriješio a nisam ni ja. Volim djecu a iona mene.Sa njima više vremena provodim nego sa odraslima i to mi je hrana.Moja je mama umrla meni i bratu na rukama ,a ja Vedrana ja bi da u trku umrem to sam ti već rekla,za to TRČI;TRČI,nema ni za život recepta..Pozdravljam te.(ovo je široka tema)
Kada sam postala majka, pitali su me kako je to, biti roditelj. Teško i lepo – bio je odgovor. Više lepo nego teško. I danas bi taj odgovor bio isti, kada bi me neko pitao, a ne pita me.
E sad, kako je našoj deci sa nama, to je ne manje interesantno pitanje. Nadam se – više lepo nego teško.
Sjajno!!!!!!!!!!!!!!
Pozdrav Vedrana,redovno Vas citam,a rado volim pogledati i komentare ostalih…Ja sam mlada majka i ne znam koliko sam kompetentna govoriti o majcinstvu,moj sin ima 4 godine tako da i nije dug staz ali….moje je misljenje da su roditelji koji imaju zdravu djecu veoma nezahvalni jer ko nije imao ozbiljnih zdravstvenih problema sa djetetom ne zna sta je muka,patnja i bol.U usporedbi sa tim sve ostalo su gluposti i prenemaganje,hoces li mu omoguciti patike,izlet,5o-tu igracku ili…i ta prica da su djeca skupa,njima najvise treba paznje ,ljubavi,razumjevanja od roditelja i naravno vaspitanje,a koliko su djeca skupa znaju samo oni roditelji koji daju brdo novca da olaksau muke svojoj djeci i dali bi jos toliko da u tome uspiju,…ko se zaista mucio u zivotu taj o tome ne zeli da prica a oni sto su uvjereni da im je tesko nikako da yasute.Ovo govorim i kao necije dijete i kao necija majka,pozdrav svima
Bravo Vedrana i hvala na ovom divnom podsetniku, posebno za sve nas koji smo još u fazi “odrobijaću ga” 🙂 Sviđa mi se što možda prvi put čitam tekst o roditeljstvu bez uobičajene patetike i pilavljenja. Čestitke na sinovljevom uspehu i nadam se da će dostići i prestići svoju uspešnu majku 🙂
Sramota me je sto sam prvi put za 30 godina procitao jedan tvoj text…bas lepo pises!
Pa jadna deca! Niste li ih valjda terali i vaše knjige da čitaju? To je već ugnjetavanje…
Iskreno i divno!
e sad ste mi naterali suze na oči, Vedrana…
Само је други дио текста искрен, овога пута. Честитам, Ведрана, на материнству и родитељској жртви. Живот има смисла ако иза њега остаје НЕШТО. Да живи, ствара, радује се и тугује, да обнавља Божју промисао и љепоту.
kako kaže Duško Radović: “Čovek se ceo život bori da bude bolji od drugih, jedino ima želju da njegova deca budu bolja od njega”…a ja dodajem da to nije univerzalna osobina, već je to osobina dobrih roditelja…
Ljudskost je ono čime Vedrana ne oskudjeva. I sto ne gubi s vremenom. Čini se da je uspjela u svemu, a ako je uistinu tako, bravo!
Hvala -lijepo je bilo čitati ovaj tekst.I moja djeca su završili dobre škole-i uspješni su i dobri,dragi ljudi.Lijepo je biti sretan zbog njih i pronalazit smisao življenja zbog njih i ljubavi koja nas spaja s njima.Svi najljepši trenutci su vezani uz njih i njihove “stvari” i uspjehe!