Ona i njezine dlake

Danas sam na nekom portalu vidjela jednu od najbogatijih Hrvatica, “stilsku ikonu”, kako na minus dva hoda pokraj muža, na nogama joj dlakom obrasle papuče. Obične kućne papuče koje je kreirao neki svjetski peder koštaju oko tisuću eura. Ženska, opsjednuta potrebom da sirotim Hrvaticama pokaže da je u trendu, na gola je stopala navukla one dlake i smiješi se u kameru.

Pokraj nje muž, ugledni hrvatski biznismen, najugledniji, pače, obučen onako kako treba biti obučeno ljudsko biće kad je hladno. Na njemu šal, kaput, sako, noge, najvjerojatnije u dugačkim gaćama, krije ih ispod hlača, jer je gospodin u godinama kad prostati mora biti toplo. Na stopalima čarape i zimske cipele.

Njemu ni mrtvome ne bi palo na kraj pameti da Zagrebom šeće bos jer i najgluplji modni kreator zna da će i nagluplji muškarac na minus dva između papuča i cipela izabrati cipele. Muškarci su praktični i sigurni u sebe i kad su tupi poput naših sabornika. O onima koji imaju lovu da se ne govori. Njima teško da će netko prodati šaku dlaka za tisuću eura, ali će ti isti muškarci rado potrošiti tisuću eura za šaku dlaka kojima će svijetu pokazati kako doma imaju glupaču opsjednutu pizdarijama.

Zašto nikad u povijesti nismo digle GLAS? Jesmo fizički slabije, ni love nemamo, ali zašto kroz stoljeća nismo izgradile minimum samopoštovanja? Ona ženska iz ove priče vjerojatno ima kvocijent inteligencije sto pa ipak Zagrebom šeće golih, izbrijanih nogu, golih peta, prsti u dlačurinama. Je li ona normalna?

Ona je sigurna da jest. Dlakave papuče su KRIK, muž mi ih je kupio, znači da me voli, imam muža kome nije žao potrošiti silnu lovu da bih ja bila dlakava u Zagrebu onako kako je moja sestra dlakava u Njujorku. Jebeš upalu jajnika i smrznute noge.

I najbjedniji muškarci imaju više samopoštovanja nego objektivno pametne žene. Kad kažem “objektivno pametne žene” mislim na one malobrojne koje ipak svojim radom zarađuju veliku lovu, a ne pada im na pamet da odbiju robovati trendovima koji od njih rade budale.

Ova o kojoj pišem ne spada u tu grupu, ali dlakave papuče nose i one koje spadaju. Moderne žene nose tanke štikle visoke dvanaest centimetara dok im se leđa raspadaju, umjetne sise, umjetne trepavice, umjetne guzice, hodaju svijetom gole i zimi i ljeti, pokazuju međunožje kad god im se za to pruži prilika i uporno misle kako su meso i samo meso, a mozak imaju muškarci. Posebno oni koji imaju lovu. Njih hvatamo. Naš je uspjeh upravno proporcionalan količini love i moći koju ima naš mužjak.

Pritom, sve mi, otvoreno ili duboko u sebi, mrzimo muškarce iz dna duše. Oni su naši neprijatelji, ubijaju nas, siluju, tlače na miljun načina, preziru, ponižavaju nas otkako ima svijeta i vijeka. Ne ulažemo ni najmanji napor da to promijenimo.

Zašto ne bi, primjerice, bogate žene odbile nositi dlakave papuče jer je zimi hladno? Ne pada im na pamet da prestanu biti ropkinje, predmet, kurve. U godinama sam kad nisam u igri, sretna sam zbog toga, kad sam bila mlada nisam bila ništa pametnija od današnjih nositeljica dlaka. Ja sam bila kurva. I moja će praunuka biti kurva. I moja će praprapraunuka biti kurva. Ubija me to.

Neke od žena zarađuju, imaju svoje gajbe i karijere, putuju svijetom, njihovi “asistenti” se pred njima tresu, pa ipak čeznu za “ljubavlju”. A “ljubav”? Što je nama ženama “ljubav”?

“Ljubav” je kad imaš muškarca koji je potpisao da je tvoj i koji uz tebe hoda zakopčan do grla jer je minus deset, a ti uz njega capaš bosa uvjerena da je to tvoj izbor.

Ne, nema nam pomoći. Ova šaka dlaka na golim nogama svjetskih trendseterica koje će se ove zime diljem svijeta u njima probijati kroz snijeg i led više govori o nama ženama nego tisuću studija.

Koje smo mi jebene, jebene, jebene glupače.