Čuj Toma Jonesa pa umri ženski!

Kad sam bila cura Tom Jones bio je legenda ali mi cure smo nekako manje bile lude za njegovim glasom, tada su mnogi pjevači dobro pjevali, a više za njim. U moje vrijeme dlake su bile na visokoj cijeni. Na glavi, na leđima, među nogama. Njegov tepih na prsima bacao nas je u orgazam.

 Da se tada na ekranu ukazao muškarac koji je po kriterijima današnjih cura idealan komad, izbrijana glava, izbrijana pazuha, izbrijana prsa, izdepilirana leđa, o pažljivo isfriziranom okružju njegova đoke da ne govorim, strpali bi ga u ludnicu.

 Mi djevojke iz šezdeset i neke mislile smo kako su u muškarca dlake znak velike količine muških hormona, kako je velika količina muških hormona sila koja velikom brzinom diže motku o kojoj se danas toliko govori a u prometu je sve manje.

 Kraće, Tom Jones iz moga vremena bio je idealan mužjak. Nije bilo žene na Zemlji koja ga nije poželjela pogladiti po guzici ili mu zavući ruku u uske, srebrne hlače. S vremenom, zaboravila sam Toma Jonesa a ni motke u mom životu ne igraju ulogu koju su igrale nekad.

 Sve me više privlači ležanje na kauču i slušanje glazbe.  Samo dobre glazbe. Frank Sinatra, Dean Martin, Sammy Davis Jr., Ivo Robić, Johnny Cash…Pokojnik do pokojnika. Žalosno. Nisam ženska koja baš ne ide na koncerte. Slušala sam Tinu Turner, Stonse, Brucea Springsteena, Zucchera…

Svi su bili super ali bi se nakon koncerta uvijek najviše pričalo o efektima. Eksplozije, magle, videozidovi, letenje kroz zrak, tisuće kamera, pozornica kao otok, poluotok…

Ne kažem da ti ljudi ne pjevaju dobro ali kad ti pred nosom eksplodira milijun zvijezda nekako prestaneš slušati glazbu. Predug je ovo uvod ali morate nešto znati o meni da biste mogli razumjeti zašto sam sinoć bila na koncertu Toma Jonesa, starca koji će efektima koje još nisam vidjela, volim cirkus, skrivati onemoćali stas, nikakav glas ali će ipak bauljati po bini i tako mi pokazati da ni ja, deset godina od njega mlađa gospođa, nisam za staro željezo.

 U Areni je bilo oko šest tisuća ljudi, što su tamo mladi radili nikako mi prije kocerta nije bilo jasno. Pratili nonice mojih godina da na poledici ne polome noge? Koncert je počeo u 21 sat. Na pozornici dvije cure, nekoliko muzičara i Tom Jones.

 A magla? A požari? A eksplozije? Šta je ovo? Tom Jones je danas sijedi gospodin u tamnom odijelu, nosi crnu dolčevitu, pozornicom se kreće tisuću puta sporije nego Mick Jagger ali, bože dragi…Koji glas?! Koji glas????? Ljudi, on pjeva bolje nego prije četrdeset godina.

 Zelena trava njegova doma danas ne zvuči kao srcedrapateljna pjesmica nego kao crna, tekuća, vruća čokolada koja ti grije i dušu i tijelo. Delilah od koje sam mlada bježala glavom bez obzira iako od nje nisam mogla pobjeći sinoć jedva da sam na početku izvedbe prepoznala.

 Svi njegovi stari hitovi zvuče teško, tvrdo, baš rokerski i  muški i sigurno danas nema na svijetu živog pjevača koji ti svojim glasom može uznemiriti baš sve dlake na tijelu. Isuse Kriste! Tom Jones bolji nego ikad.

One dvije cure su mu nešto sitno pomagale i oni dečki koji su svirali ali glas, glaščina…Nakon koncerta zaplakala sam od sreće što mi se nikad nije u životu dogodilo i poželjela da mi na grobu puste Toma Jonesa. Nek se ori Delilah u današnjem ruhu dok mi u raku budu bacali zemlju, ruže, latice ili već što se u raku baca. Ne odlazim često na pogrebe pa ne znam što je u trendu.

 \”Obećaj\”, govorila sam sinoć mužu u autu dok smo se iz ledenog Zagreba vozili prema mlakoj Rijeci, \”obećaj, obećaj, obećaj mi Delilah.\” \”Nema šanse\”, pa da ustaneš iz groba. Pustit ću ti Britney Spears.\”