Što nedostaje ženama? Zašto ih \”njihovi\” mužjaci ubijaju, masakriraju, pače, s velikim užitkom? Ne, nema tu razlike između Švedske i Hrvatske, Zadra i Štokholma. Mužjak je mužjak ma gdje živio. Svi su oni ludi za noževima, svima njima treba mrtva žena među nogama da bi im se mogao dignuti, ono, baš dignuti. Ni \”Kockasti\”, ni kockanje, čak ni jebanje vlastite kćeri ne može ih toliko usrećiti koliko zadnji hropac njihove voljene.
Nema dana da u novinama ne naletimo na vijest kako je ženin \”bivši\” ubio majku svoje djece koja ga je \”isprovocirala\” zato jer ga je napustila. Da je bila mudra i pametna, da je čitala Bibliju, češće odlazila u crkvu i slušala što joj župnik govori i danas bi bila živa. Crkla je kurva kojoj ništa sveto nije bilo, pa ni ono, \”dok nas smrt ne rastavi\”.
Što nedostaje ženama u sudaru sa mužjacima? Jebe nas ono što smo popile sa majčinim mlijekom, jednako su lude i one hranjene na bočicu. Sve smo slušale, žena bez muža, žena bez djece nije \”žena\”, njoj nešto fali. Vrijeme uvijek pokaže da žene koje tako misle, misle sve osim mene, na kraju dobiju ono što najčešće jedino od mužjaka i mogu dobiti, nož u leđe.
Da je metaforički bilo bi dobro. Zašto je to tako? U ženama nema mržnje. Prave, strastvene, iskrene. Žene ne mrze mužjake ni kad odu, a ne plaćaju alimentaciju, ni kad ih prebijaju, ni kad ih, noći o ponoći, dvadeset godina nakon rastave, nazove njihov bivši: \”Što radiš, kurvo? Ubit ću te, kurvo!\”
Ne, ne mogu oni nas toliko ubijati koliko mi opravdanja za te gadove možemo izmisliti. Nervozan je. Umoran je. Od čega? Nezaposlen je. A da nađe posao, smeće lijeno? Umro mu je tata, zato će ti otkinuti glavu, volio je tatu koji je prebijao mamu, smrt oca je stres. Cura mu ima menstruaciju, njemu jaja puna, njoj se ne da, ne može je zaklati, još je nova. Zato mora razbiti staru.
A vi? Što radite vi dok vam glavom farba zidove stana? Vi, razvedene i samohrane, krećete u centre za socijalni rad. Tamo ćete čuti kako \”djeci treba otac\”, \”nemojte prekidati kontakt sa ocem vaše djece\”, \”budite s njim ljubezni, znate da ga je sve ovo pogodilo…\” Na sudu će vam sutkinja reći da \”izdržite, tako je to u braku\”.
Zato sve vi, ja sam svojoj djeci o njihovom ocu uvijek govorila istinu i samo istinu, lažete o \”tati\” i tako samoj sebi kopate grob. Protiv vas su i on i djeca. Cure moje, ako su i muškarci i žene ljudska bića, jednaki smo, zašto samo oni imaju pravo na mržnju? Odgovor je jednostavan. Odgajane smo da postanemo žrtve. Biti žrtva jedino je normalno žensko ponašanje. Ostalo je jebena perverzija, neprihvatljiva i u Švedskoj i u Danskoj i u Indiji i u Hrvatskoj.
Ja sam sebi dala pravo na mržnju kad sam pokušala ubiti oca nasilnika. Nažalost, zaradio je samo \”lake tjelesne\”. Imala sam dvadeset i jednu godinu. Taj me čin pripremio za sve iduće susrete sa mužjacima. Žene, mržnja oslobađa.
Čitam kako je jedna doktorica iz Splita svom \”bivšem\” dvadeset godina nakon rastave pomagala da se ne mora previše truditi oko nabavke cuge. Ako ne znate kraj priče, guglajte, guglajte, ništa novo nećete pročitati. Ubod u leđa nožem, iznakaženo lice, hrvatski mužjaci nemaju mašte.
Cure, cure! Ne vjerovati u priče o Istanbulskoj konvenciji. Odjebite sva ta sranja, hodajte kroz život bez okova, ako ih već morate staviti na sebe platite nekom zgodnom klincu da vas za sto eura okuje, pa otkuje. Danas ima i fenomenalnih vibratora. Dok stavljaš suđe u mašinu možeš doživjeti devet orgazama i još mašini ne moraš govoriti da joj je \”najveći\” i \”nikad takvog nisam vidjela\”, \”to je hladno oružje, jebote\”, \”udavit ću se\”, \”raspolovit ćeš meeeee\”, \”tko će to progutatiiiii…\” Da, nije nebitno, mašina te neće zaklati.
Cure, bez Njega, lakše se diše. Cure, bez Njega se diše.